U psihičkoj prilagodbi djece na svim meridijanima mjere se unazad tridesetak godina značajne promjene, koje sve odreda, bilo da su studije rađene u SAD-u ili Kini, Nizozemskoj ili Japanu, pokazuju POGORŠANJE U PODRUČJU EMOCIONALNOG I SOCIJALNOG FUNKCIONIRANJA. Nijedno dijete, bilo bogato ili siromašno, nije imuno na rizike koje donosi suvremena civilizacija, problemi su univerzalni i događaju se u svim etničkim, rasnim i socijalnim skupinama. Naše društvo nije iznimka, zapažamo to svakodnevno i mi koji se bavimo mentalnim zdravljem, a i svi oni koji se bave djecom, od roditelja do profesionalaca u raznim segmentima društvene skrbi za djecu. Emocionalni se problemi djece suvremenog svijeta mogu prepoznavati kroz različite smetnje, koje bi se jednostavno mogle klasificirati u nekoliko skupina: tjeskoba (zabrinutost, napetost, strahovi, potreba za savršenstvom, ..), depresivnost (osamljivanje, nezadovoljstvo, nedostatak energije, potištenost, somatizacije,…), problemi sa pozornošću ili razmišljanjem (sanjarenje, nekoncentriranost, postupanje bez razmišljanja, nesposobnost oslobađanja od pojedinih misli, teškoće učenja,…), asocijalno i antisocijalno ponašanje (agresivnost, razdražljivost, nedostatak kontrole, laganje, svađanje, uništavanje tuđih stvari, zlobno reagiranje prema drugima, neposluh, tvrdoglavost,..),… Ovo je globalna pojava, koju možemo povezati sa pritiscima na obitelj kao temeljnu društvenu jedinicu. Nužnost konkurentnosti na svjetskom tržištu i stvaranja jeftinije radne snage, taj teror kapitalističkog ustroja svijeta koji stvara sveukupnu opsjednutost takozvanih odraslih ljudi takozvanim ozbiljnim stvarima ostavlja djecu izgubljenu i zanemarenu, prepuštenu sebi… Roditelji su, bilo gdje na ovoj planeti, opsjednuti financijskom situacijom, bilo da bi preživjeli, bilo da bi se obogatili, svejedno. Oba roditelja rade, često prekovremeno, djeca su sama, zapravo okružena i animirana elektroničkim medijima koji im neselektivno otvaraju prozor u svijet. Roditelji su umorni, prezasićeni borbom za život. Za djecu sve češće brinu samohrani roditelji, a pomoć im pružaju ustanove koje skrbe za djecu loše ili nedovoljno dobro… To je planetarna situacija, ni u našoj zemlji nije bolje. Roditelji se mogu žaliti na propuste društva ili države koja im ne olakšava roditeljstvo, a oni koji kreiraju politiku u segmentu društvene skrbi za djecu i mlade uvijek mogu prebacivati lopticu odgovornosti, pa i krivnje za odgojne propuste roditeljima, jer je svačije roditeljstvo osobni izbor i odluka. A gdje su u tom ping-pongu, pitam i jedne i druge, DJECA ?
mr. Jelena Klinčević, psihologinja
