Roditeljstvo je funkcija osobe koja ima dijete a socijalna uloga roditelja samo je jedna od osobnih uloga osobe koja podiže dijete.Većina odraslih ljudi smatra da im je to vrhunska životna uloga, misija, zadatak…Zato se često događa da ljudi u planiranju svog životnog puta vrlo odgovorno promišljaju korake i redoslijed događaja kako bi stvorili osobne i materijalne uvjete za podizanje djece. Pa tako najprije nastoje završiti škole, urediti pitanje stanovanja, radnog mjesta, stalnog životnog partnera i onda su na redu djeca. Odstupanja od navedenog redoslijeda česta su i neizbježna, a većini predstavlja dodatnu frustraciju u planiranju i stvaranju željenog načina življenja. Sve se karike lanca nastoje što bolje sagraditi i povezati kako bi djeca imala, nazovimo ih tako, normalne uvjete za rast i razvoj. U nekom razdoblju života roditeljstvo postaje prioritet koji odrasle stavlja na kušnju. Izazovna je i riskantna zadaća odgojiti svoju djecu, danonoćna je to služba koju možda nećemo izvršiti u punoj mjeri, s pravim osjećajem uspješnosti i zadovoljstva…Često se događa da se roditeljstvu predamo i posvetimo, da se posve usredotočimo na djecu i doživimo puno razočaranja i neuspjeha… Stalno slušam roditelje koji se ovako osjećaju, izigrano od života i vlastite djece koja ne ispunjavaju roditeljska očekivanja i ulaganja. Djeca kao centar života roditelja? Čini se ispravno, mi smo odgovorni za svoju djecu, složit će se mnogi. Roditelji brinu za djecu, usađuju im životne vrijednosti i vještine, radne navike, opću kulturu, pokazuju kakav je svijet i kako valja živjeti… Zabrinuti su zbog svega što djecu može povrijediti ili ugroziti, odvesti u neželjenom smjeru. Neprestano strepe kakva će djeca biti kad odrastu, hoće li imati potrebne vještine i znanja za samostalan i odgovoran život. Sva ta zabrinutost dio je roditeljske odgovornosti. Iz roditeljske strepnje i tjeskobe proizilazi njihov način ragiranja i utjecanja na djecu. Emocionalna smo bića vođena svojim osjećajima, htjeli ih priznati ili ne. Roditeljstvo tako za većinu roditelja predstavlja kontinuirano zabrinjavanje i uzrujavanje, u manjoj ili većoj mjeri. Količina roditeljskog stresa ovisi i o roditelju i o djetetu. Neki se roditelji pretjerano uzrujavaju iako imaju lako odgojivu djecu, neki se ne uzrujavaju previše čak i ako imaju teško odgojivu djecu, a sve ostale kombinacije možete si i sami zamisliti. Pitanje je koja je vaša kombinacija. Ako ste roditelj koji se prejako uzrujava i previše se razočarava u svojoj roditeljskoj ulozi razmislite zašto je tako. Najčešće je to zato što dijete pokazuje neke smetnje u ponašanju ili emocionalne poremećaje pa mu treba stručna pomoć, ali ona je uglavnom potrebna i roditeljima, ili barem jednom od njih. Roditelj koji pretjerano emocionalno reagira i ne može se smiriti, konstantno je nezadovoljan i na djetetovo ponašanje ne može utjecati ili onaj roditelj koji je digao ruke od djeteta i (prividno) ne reagira, nema više snage ili je nije ni imao, treba stručnu pomoć….
Tag: roditeljstvo
Odgovornost roditelja prema djeci
Rubrika Psihološki savjetnik
Tag odgoj djece, roditeljska očekivanja, roditeljstvo, smetnje u ponašanju, uloga roditelja
Comments Off on Odgovornost roditelja prema djeci
Roditeljstvo u krizi
Piše mr. Jelena Klinčević, spec. kliničke psihologije
Stalno slušam ljude koji se osjećaju bespomoćno i neadekvatno u svojoj koži, kao da ih život razapinje na sve strane a oni nikako da pronađu mjerilo u kojem bi ga lakše organizirali i podnosili… Kao roditelji smo pogotovo na kliskom terenu, jer je naš najvažniji životni zadatak – da podignemo i u svijet pošaljemo vlastitu djecu, danas teži nego ikada prije. Prečesto smo kao roditelji bespomoćni, razapeti, ugroženi, nesnalažljivi i nesigurni, puni tjeskobe. Većina roditelja barem povremeno pati od mučnog osjećaja neadekvatnosti, osjećaja da nitko ne razumije njihov jad i razočaranost, a ako to ipak pokušaju nekome povjeriti nailaze na neodobravanje ili mudrovanje, instant savjetovanje kako da riješe ili zaobiđu neke probleme, nakon čega su još jadniji i nemoćniji. Sve što čuju već su i sami pokušali ili im zvuči posve neprihvatljivo, pa su još više zbunjeni. Kako drugima uspijeva a meni ne?! Da, možda imate dojam da je tuđe roditeljstvo lakše od vašeg, ali to je najčešće zato što ste previše opterećeni vlastitim problemima, a možda i zato što se mnogi oko vas pretvaraju kako njima sve polazi za rukom. Čovjek pomalo gubi nadu da su povjerljivi razgovori mogući u stvarnom životu, polako ćemo postati poput Amerikanaca iz ovih novijih filmova (ah, jučer sam gledala jedan takav), koji svi odreda imaju svoje bračne ili osobne savjetnike i psihiće…Nije da se baš ja koja sam i sama takve profesije zbog toga bunim, ali nemojmo ljudi dragi pretjerivati, iskreni i otvoreni razgovori sa bliskim osobama su nezamjenjivi i na nama je da pronađemo neke ljude oko sebe s kojima su oni još uvijek mogući. Tek ako ih ne nađete, potražite pomoć stručnih savjetovatelja i psihoterapeuta, ali nemojte čekati prave velike probleme i poremećaje kad su stručnjaci neizbježni. Bolje je probleme prevenirati i savjetovati se na vrijeme… Jedna je od poruka koja se provlači kroz moje tekstove okrenuta stalnom apelu na svakog od nas da se brine sam za sebe i vlastitu psihičku prilagodbu. To se čini jasno i logično. A ipak u životu, a pogotovo u praktičnom radu stručnjaka koji se bave mentalnim zdravljem, stalno srećemo ljude koji svoje vlastito stanje i probleme zanemaruju ili negiraju. Kod roditelja koji su nezadovoljni i iscrpljeni, tjeskobni i zabrinuti, ali to ne rješavaju, uočavam da bi svi oni u pravilu htjeli da su im djeca dobra i odgovorna, da barem s njima nemaju problema… Eh, dragi moji nezadovoljnici koji ste u roditeljstvu htjeli naći oazu svog duševnog mira, slični ste ožednjelome u pustinji koji halucinira… U svemu, pa i u roditeljstvu, prvo morate poći od sebe i vlastitih problema. Ako prejako reagirate na sve one situacije koje nazivamo odgojnim problemima, bit će da sami sa sobom niste dobro. Ne, nisu djeca kriva. Vi imate odgovornost. To ste već znali, ali vrijedi ponoviti, zar ne?
Rubrika Psihološki savjetnik
Tag psihoterapeut, roditelji, roditeljstvo
Comments Off on Roditeljstvo u krizi
Riječi i djela roditelja
Piše mr. Jelena Klinčević, spec. kliničke psihologije
Djeca imaju jak osjećaj za pravednost i poštenje, ozbiljna su i iskrena, jasna i temeljita. Sve rade punog srca i s jakom ambicijom, posvećena su svojim ciljevima i aktivnostima. Djeca su najbolji i najodgovorniji ljudi. Imam sreću da puno radim sa djecom, pa me uvijek iznova iznenađuje snaga i ljepota dječjeg unutarnjeg svijeta, kao i sposobnost za razumijevanje bitnih istina o životu već u predškolskoj dobi. Volim raditi s djecom i još mi se nije dogodilo da neko dijete ne shvati neku bitnu stvar ili da ju okrene naglavačke, kao što to rade odrasli. Odrasli i kad govore ono što misle često tako ne rade, ali pitanje je i da li uopće misle onako kako govore, i kakve to veze ima s onim što rade…. Joooj, već vidim da se počinjete ljutiti na mene zbog dosad napisanog jer slutite da se prethodna rečenica odnosi na sve nas odrasle. U pravu ste, odnosi se na sve nas, srećom ne uvijek. Osim toga, mislite da je moj panegirik djeci obično pretjerivanje i idealiziranje. Opet ste u pravu, pohvala i divljenje dječjoj duši s kojom sam počela ovaj tekst jesu pretjerane i pojačane, iako u osnovi točne. Čemu sve to?? Da nas opet malo prodrmam iz uljuljkanosti koja nam dopušta da budemo onakvi kakvi ne bi trebali biti: površni, neodgovorni, neiskreni, pasivni, nedosljedni, lijeni… Često smo takvi, mi odrasli. Zašto bi djeca bila drugačija kad to vide svuda oko sebe?! Vratimo se osnovnim vrlinama i mudrosti dobrog roditeljstva…Znamo da nismo savršena bića, ali naša nas mala djeca upravo tako doživljavaju. Djeca znaju da za njih brinu svemogući roditelji, osjećaju se sigurno i zaštićeno na ovom svijetu. Riječi i djela roditelja su putokaz, imaju smisao i moć. Dok su nam djeca mala mi smo za njih gotovo božanstva, a takvima se i ona čine nama. Kako vrijeme prolazi ta se očaranost i posvećenost lagano topi ako ne radimo na njenom stalnom održavanju i razvoju. Odgovornost je na nama odraslima, mi smo primjer za sve što je važno da naša djeca usvoje i izgrade u svom ponašanju. Pouku za život dajemo im svojim riječima i djelima koje su prvi i najsnažniji izvor životnih načela, ali će se on već u prvoj godini djetetovog života zamutiti informacijama koje dolaze iz ostalih okolinskih izvora. To je neizbježno, i nama se odraslima stalno događa da se čudimo svijetu u kojem živimo, da se uvijek iznova moramo snalaziti i razvijati nova znanja, a osim toga kao roditelji trebamo poticati svoju djecu u njihovom rastu i razvoju. Nema stanke, nema prekida. To je život. Djeca trebaju čestite i pouzdane odrasle osobe uz sebe, da bi i sama takva (p)ostala. Trebaju roditelje koji stoje iza svojih riječi i djela, da bi to isto mogli tražiti od njih.
Rubrika Psihološki savjetnik
Tag djeca, odgoj djece, roditeljstvo
Comments Off on Riječi i djela roditelja
Roditeljstvo, ah
Piše: mr. Jelena Klinčević, spec. kliničke psihologije
Evo me na jednoj od omiljenih tema, neiscrpnoj i nepreglednoj a tako svakodnevnoj i običnoj. Danas se o roditeljstvu puno razmišlja i priča, napisane su tone knjiga koje poučavaju o dobrim, boljim i najboljim metodama savršenog odgoja i svi se trude postaviti odgovorno roditeljstvo na pijedestal kao nikada prije u povijesti ljudskog roda. Prije je biti roditelj značilo preuzeti tradicijske i ukorijenjene postupke odgoja koji su se prenosili s generacije na generaciju i po prirodi stvari ljudi su podizali djecu bez previše razmišljanja i nedoumica. Svijet tada još nije bio zamršeno i opasno mjesto kakvim ga u dvadeset i prvom stoljeću doživljava većina nas. Činjenica je da se u prošlim vremenima ljudi subjektivno nisu osjećali tako ugroženo i nedoraslo životnim izazovima kao danas, uz sav taj napredak tehnologije i znanja koji nam osigurava kvalitetniji i sigurniji život. Tako smo zbunjeni i nesigurni… Savjeti i upute pršte na sve strane, sve nam se čini dostupno i vjerojatno, ali kako znati što je potrebno i ispravno?! Kad postajemo roditelji, a ljudi današnjice dosta mozgaju prije nego se na tu zadaću odvaže, na pragu smo najvažnijeg životnog izazova: da stvorimo sigurno mjesto, svoj dom ispunjen ljubavlju, uzajamnim poštovanjem i suradnjom. Nije se lako na to odlučiti u svijetu koji slavi osobnu slobodu, zabavu, ugađanje sebi i prepuštanje užicima. Mladi ljudi koji ulaze u zajednički život i roditeljstvo pritisnuti su teretom odricanja od svega onog što suvremeni svijet individualnih vrijednosti i postignuća postavlja u centar interesa, jer se zajedništvo i podizanje djece doživljava kao teška robija koju je poželjno izbjeći. Kako pomiriti takve suprotstavljene silnice u sebi i opuštenije krenuti u roditeljstvo? Hajde da vas odmah umirim jednom jednostavnom činjenicom: biti roditelj ne znači odustati od sebe. Djeca vas ne pojedu i ne potroše, djeca nisu čudovišta iz vaših najstrašnijih snova i sve što vam drugi pričaju i što vidite pa vam se ne sviđa ne mora biti tako. Ljudi sve mogu zeznuti, pa i roditeljstvo, ali to se vama ne treba dogoditi. Bit ćete dobar roditelj kad prestanete biti opsjednuti svojom misijom da budete savršen roditelj koji zna i čini sve što treba. Centar vašeg svijeta u životu nisu vaša djeca nego vi sami, vi ne pripadate vašoj djeci, a ni ona vama. Parafrazirane riječi koje je izrekao R. Tagore pristaju u ovaj uvodni tekst serijala kojim vas želim ohrabriti da pronađete puteve koji će vam pomoći da svoje dileme u podizanju djece proživljavate s manje lutanja, bola i razočaranja…
Gdje i kako spavati – tko odlučuje?
Kako imam dvoje djece, često me mladi roditelji pitaju kako smo se snalazili sa spavanjem. Nekako baš ne volim o tome govoriti jer svi smo mi različiti i drugačije shvaćamo roditeljstvo, odnos s djecom pa isto tako i uspavljivanje djece. Moja je svekrva primjerice gubila živce gledajući kako djecu nosim dok ne zaspu i nikako joj nije bilo jasno kako nam djeca ne spavaju cijele noći kako su njena spavala. Ja pak nisam željela previše raspravljati o spavanju svoje djece jer o tome svatko ima drugačije stajalište. Nekim mamama nije teško satima nositi svoju djecu dok ne zaspu i noćima se buditi svakih 10-tak minuta kako bi utješile svoje male anđele. Neke pak mame žele svoj mir i jako ih nervira što se noćima moraju buditi kako bi ponovo i ponovo uspavali svoje mališane. Sto ljudi – sto ćudi. Zato je najbolje da svatko napravi ono što mu odgovara. Neki roditelji ne mogu dobro funkcionirati zbog toga što im djeca noćima ne spavaju tražeći utjehu ili pak dolaze u njihov krevet ili ih treba nositi i uspavljivati na razne načine. Za te roditelje i za njihovu djecu je bolje da to pod svaku cijenu promijene pa da mogu bolje i kvalitetnije živjeti.
Kod mene je bilo sasvim drugačije. Ja pak ne bi mogla živjeti sa činjenicom da sam ostavila svoju djecu da noćima neutješno plaču. Zato sam ih uspavljivala na način koji je njima odgovarao i nije mi bilo teško.
Rubrika Iskustva i savjeti
Tag bolesno dijete, ne spavaju, neispavan, o operaciji mandula, odnos s djecom, pravilan ritam spavanja, ritual uspavljivanja, roditeljski instinkti, roditeljstvo, sama zaspati, slikovnice za laku noć, treću mandulu, uspavljivanje djece, uspavljivati, vrijeme za spavanje
Comments Off on Gdje i kako spavati – tko odlučuje?