Naša djeca, 2007. god., meki uvez.
Ovu slikovnicu smo dobili na poklon pred 2 godine i kad sam je vidjela bila sam sigurna da će je Ivona odmah zavoljeti. No unatoč njenoj ljubavi prema životinjama, ova slikovnica kod nas doma stoji na polici i nitko je ne želi čitati. Uopće ne znam zašto se djeci neke slikovnice ili igračke jednostavno nikad ne svide. I to se često dogodi upravo sa stvarima za koje mislim da bi im se mogle svidjeti. Ali kad jednom steknu neko mišljenje o nekoj slikovnici ili igrački, teško da će ga promijeniti. Ako ne pokažu interes za određenom stvari u prvih mjesec dana, vjerojatno nikad niti neće. Prije sam im upravo te stvari koje sam mislila da su super za njih često nudila i stavljala na vidljivo mjesto. Zadnje sam Ivoni stalno na vidljivo mjesto u njenoj sobi stavljala prekrasnu bijelu torbicu u obliku mace koju je dobila na poklon pred 3 godine i nikad je nije željela uzeti u ruke. Uporno ju je izbjegavala i jednog dana mi je onako iskreno rekla: “Mama, ovu macu slobodno nekome daj ili si ju prodaj. Ja ti se s njom ne bum nikad igrala.” A meni je stalno kroz glavu prolazila misao: Da sam ja imala takvu macu kad sam bila mala, bila bih najsretnija curica na svijetu. Pa to je savršena igračka za djevojčice. Na kraju sam se pomirila s činjenicom da možda i jest savršena za neke curice, ali ne i za moju. I ona na to ima potpuno pravo, svatko je osoba za sebe. I ja imam neki nakit, šminku i odjeću koju nikad ne nosim jer se jednostavno nisam našla u tome. Pa nitko mi to stalno ne gura na nos.
