Oduvijek sam nešto radila i aranžirala rukama. Od osnovne škole pa i u srednjoj, bila sam članica aranžerske grupe. To mi se sviđa, a mogu reći i da mi je to neka vrsta hobija. Jedino je šteta što se tih stvari moram rješavati jer bi nam inače kuća bila pretrpana mojim rukotvorinama. Svake godine izrađujem na sam Badnjak vjenčić za dobrodošlicu gostima. Dugo smo se godina u mojoj obitelji okupljali na Badnjak uz riblju večeru i to je preraslo u tradiciju. Dok smo mi još bili djeca, mama je svake godine na Badnjak pozvala naše krsne kumove, a mi smo kod njih bili na dočeku Nove godine. S obzirom na to da smo se već svi imamo vlastite obitelji, ta se tradicija nastavila bez kumova. Okupljanje počinje oko 19 sati uz aperitiv piće domaćice. Na jelovniku se nađe salata od hobotnice, punjene lignje iz našeg mora, pečena riba, bakalar na bijelo, a ponekad se tu nađu i škampi. Čar večere su pokloni koji čekaju ispod bora i kojih se djeca jedva dočekaju. Nadam se da ću i ja jednog dana sa svojom djecom imati ovako nešto što će postati tradicija i što će djeca pamtiti.
Ovo je prošlogodišnji vjenčić koji želim podijeliti s vama. Koristila sam krug od stiropora koji sam ofarbala zlatnim sprejom. Ukrasila sam ga minimalistički jer mi je u tom trenutku jednostavno tako odgovaralo. Dva cvijeta od lušćinja, malo oraha, osušene mandarine, zelena organza, mrežasta tkanina i jedan anđeo i vjenčić je gotov. Mandarine sam sušila sama i to one koje su mi već previše dugo stajale. Narezala sam ih na tanke ploške i sušila ih jedan dan na zraku, a drugi dan sam ih stavila na radijator i nakapala eterično ulje naranče na njih pa nam je u kući jako lijepo mirisalo. Ovo gore gdje je anđel sam zavezala, a organzom sam pričvrstila cvijeće. Ostalo sam zalijepila vrućim ljepilom. Organzu i mrežastu tkaninu sam spasila s nekog lijepo upakiranog poklona. I vjenčić za vrata je gotov.
