Tatina princeza

Ovaj puta je tata preuzeo moju ulogu, jer obično ja sudjelujem u izradi takvih stvari za djecu. Ja sam bila na nekakvom seminaru i kad sam se vratila kući, ugodno sam se iznenadila. Vjerojatno je inicijativa bila Karlina, ali mi je posebno drago što je tata nije odbio i što su zajedno sudjelovali u izradi krune za princezu. Čak bi to mogla biti kraljevska kruna. Njih dvoje je lijepo sjedilo za stolom i izrađivalo krunu. Svatko je odradio svoj dio posla. Iako je tata odradio najveći dio posla, Karla je također dala svoj doprinos, od ideje do lijepljenja naljepnica i završnog potpisa.

Karla pronašla jedan komad papira za umatanje darova koji nam je ostao od jednog pakiranja jer ona obožava proučavati mamine stvari pogotovo kad mene nema kod kuće. Vjerojatno ju je privuklo ono malo zlatnog na narančastom papiru. Tim su papirom obukli kartonski papir koji su izrezali u obliku krune. Koristili su sejlotep za zalijepiti krunu u krug, a ljepilo za šareni papir. Gore je Karla nalijepila još neke naljepnice Dora istražuje i kruna je gotova. Iako se ovih dana nalazi zaboravljena u autu, bila je aktualna jedan dan pa nema veze. Veselila se kad su je radili, a upravo to djecu veseli, ono trenutno što se događa oko njih. Bitno je da se aktivnosti mijenjaju što češće. Ponekad vam se  sigurno učinilo da djeca nikad nisu zadovoljni jer stalno nešto zapitkuju, uvijek traže nešto više i nešto što će se dogoditi poslije trenutne aktivnosti. Ali to su djeca. Nisu pokvareni, ne rade to da nas ljute, već zato što su znatiželjni. Mi se moramo oboružati živcima, što je ponekad vrlo teško, i jednostavno im omogućiti istraživanje. Dozvoliti im da prouče ono što ih interesira bez obzira što je to najčešće upravo ono što nije za njihovu dob ni uzrast. A to su naše osobne stvari i ono “zabranjeno” što bismo mi željeli zadržati za sebe. Od maminog nakita, odjeće i obuće, do suđa, naših knjiga, tatinog alata… Meni to osobno jako smeta kad se diraju moje stvari, ali nekako se sve teže borim protiv toga. Ne znam gdje je onda djeci granica kad im jednom dopustiš da se igraju s onim stvarima koje smo željeli zadržati za sebe. Vidim sve više primjera gdje djevojčice imaju isti stil oblačenja kao i njihove mame, istu frizuru, šminkaju se, lakiraju nokte, pa gdje je onda tome kraj. Mora se znati što za djecu nije, a što jest.

Objavljeno u rubrici dječja stvaraonica, Stvaraonica | Tag članka: , , , , , . Označi link.