zaviri u prozor moj.
U čizmicu nalaštenu
tiho stavi poklon moj.
Ne mogu te čekat` više
jer mi oči sklapa san.
Za dar hvala! I još nešto:
Čestitam ti imendan!
zaviri u prozor moj.
U čizmicu nalaštenu
tiho stavi poklon moj.
Ne mogu te čekat` više
jer mi oči sklapa san.
Za dar hvala! I još nešto:
Čestitam ti imendan!
Posljednjih nekoliko tjedana sve mi se češće javlja želja za decoupage. Svaki slobodan trenutak odvajam za izradu ukrasnih pločica ili pak staklenih tanjura. Jedino je prava šteta da čovjek u životu ima tako malo slobodnog vremena. Meni kraj troje djece ostane oko sat vremena na dan i to ako djeca odu na spavanje u neko razumno vrijeme pa stignem riješiti kuhinju i peglanje. No često se još dogodi da je četveromjesečna Hana nemirna cijelu večer pa ako muž donese posao doma i mora raditi navečer onda ja ostanem kratkih rukava jer je moram čuvati sve do polaska u krevet. No moram ga pohvaliti da najčešće svoju ljubimicu čuva upravo on tako da meni ostane malo vremena za stranicu, decoupage ili knjigu.
Puno puta se mogu stare stvari preurediti u neku novu rukotvorinu koja će uljepšati naš vlastiti životni prostora. Godinama skupljamo svakojake sitnice i stvari jer će nam “sigurno” za nešto trebati. Tako je i ovaj stari drveni okvir pronašao svoju funkciju pa je od komada drveta zabačenog u nekom ormaru postao detalj koji krasi naš zid.
Često puta se nađemo u situaciji kad moramo biti spremni na svakakve pothvate i situacije. Udovoljiti djetetu ili ne, dilema je svakog roditelja, a i u kojoj mjeri svatko neka odluči sam za sebe. Imamo jedan kostim za maškare Winx još od prije dvije godine i naravno da djeca žele istovremeno sve isto pa tako je bilo i s krilima. Kad ima jedan, hoće i drugi i to je od uvijek poznata stvar. Ne mogu kupovati sve stvari duplo ili trostruko pa sam puno puta primorana nešto napraviti sama. U tim trenucima i ne razmišljam mogu li ja to ili ne, već kako to napraviti.
Karla je kao prava mala princeza koja voli sve blještavo, tako da i natpis na vratima sobe s njenim i Krstinim imenom također bliješti. Čak mogu reći da lagano bode u oči. Ali nema veze, glavno da su oni meni sretni. Krsto kao pravi “emancipirani” dječak za sad vrlo dobro podnosi feministički teror koji Karla nesvjesno vrši na njega. Srećom pa mu je svejedno što i kako piše na vratima jer ionako ne zna čitati. Vidi da je seka sretna, a njega kao pravog brata to jako veseli. Još je samo potvrda vlasništva sobe nedostajala na vratima da bi osjećaj ugode spavanja u vlastitoj sobi bio potpun, barem za neke, pod tim razumijevam Karlu jer Krsto još uvijek spava u dvije sobe.