Piše mr. Jelena Klinčević, spec. kliničke psihologije
Djeca imaju jak osjećaj za pravednost i poštenje, ozbiljna su i iskrena, jasna i temeljita. Sve rade punog srca i s jakom ambicijom, posvećena su svojim ciljevima i aktivnostima. Djeca su najbolji i najodgovorniji ljudi. Imam sreću da puno radim sa djecom, pa me uvijek iznova iznenađuje snaga i ljepota dječjeg unutarnjeg svijeta, kao i sposobnost za razumijevanje bitnih istina o životu već u predškolskoj dobi. Volim raditi s djecom i još mi se nije dogodilo da neko dijete ne shvati neku bitnu stvar ili da ju okrene naglavačke, kao što to rade odrasli. Odrasli i kad govore ono što misle često tako ne rade, ali pitanje je i da li uopće misle onako kako govore, i kakve to veze ima s onim što rade…. Joooj, već vidim da se počinjete ljutiti na mene zbog dosad napisanog jer slutite da se prethodna rečenica odnosi na sve nas odrasle. U pravu ste, odnosi se na sve nas, srećom ne uvijek. Osim toga, mislite da je moj panegirik djeci obično pretjerivanje i idealiziranje. Opet ste u pravu, pohvala i divljenje dječjoj duši s kojom sam počela ovaj tekst jesu pretjerane i pojačane, iako u osnovi točne. Čemu sve to?? Da nas opet malo prodrmam iz uljuljkanosti koja nam dopušta da budemo onakvi kakvi ne bi trebali biti: površni, neodgovorni, neiskreni, pasivni, nedosljedni, lijeni… Često smo takvi, mi odrasli. Zašto bi djeca bila drugačija kad to vide svuda oko sebe?! Vratimo se osnovnim vrlinama i mudrosti dobrog roditeljstva…Znamo da nismo savršena bića, ali naša nas mala djeca upravo tako doživljavaju. Djeca znaju da za njih brinu svemogući roditelji, osjećaju se sigurno i zaštićeno na ovom svijetu. Riječi i djela roditelja su putokaz, imaju smisao i moć. Dok su nam djeca mala mi smo za njih gotovo božanstva, a takvima se i ona čine nama. Kako vrijeme prolazi ta se očaranost i posvećenost lagano topi ako ne radimo na njenom stalnom održavanju i razvoju. Odgovornost je na nama odraslima, mi smo primjer za sve što je važno da naša djeca usvoje i izgrade u svom ponašanju. Pouku za život dajemo im svojim riječima i djelima koje su prvi i najsnažniji izvor životnih načela, ali će se on već u prvoj godini djetetovog života zamutiti informacijama koje dolaze iz ostalih okolinskih izvora. To je neizbježno, i nama se odraslima stalno događa da se čudimo svijetu u kojem živimo, da se uvijek iznova moramo snalaziti i razvijati nova znanja, a osim toga kao roditelji trebamo poticati svoju djecu u njihovom rastu i razvoju. Nema stanke, nema prekida. To je život. Djeca trebaju čestite i pouzdane odrasle osobe uz sebe, da bi i sama takva (p)ostala. Trebaju roditelje koji stoje iza svojih riječi i djela, da bi to isto mogli tražiti od njih.
