Način na koji roditelji postupaju sa djetetom ima duboke i trajne posljedice na njegov emocionalni život. Emocionalno inteligentni roditelji pogoduju dječjem duševnom zdravlju. U stručnoj se literaturi navode tri najčešća tipa neadekvatnog roditeljskog postupanja:
- Potpuno ignoriranje osjećaja. Takvi roditelji djetetovo uzrujavanje i nezadovoljstvo smatraju čistom gnjavažom koja će proći sama od sebe pričekaju li dovoljno dugo. Bez obzira koji je problem u pitanju, oni ne reagiraju na djetetovo stanje i ne koriste prigodu da djetetu pomognu naučiti lekciju s područja emocionalnih sposobnosti.
- Pretjerana popustljivost. Roditelji primjećuju djetetove osjećaje, ali svako njegovo reagiranje drže prihvatljivim (npr. udaranje ili urlanje). Poput onih koji se na djetetove osjećaje ne obaziru, ni ovi se roditelji previše ne miješaju i ne pokušavaju djetetu pokazati alternativne mogućnosti reagiranja u problemnoj situaciji.Uzrujanost djeteta nastojat će smiriti tako da koriste cjenkanje ili mito kako bi naveli dijete da prestane biti tužno ili ljutito.
- Pokazivanje prijezira, bez imalo poštovanja prema dječjim osjećajima. Takvi roditelji ne pokazuju nikakvo odobravanje, grubi su i u kritiziranju i u kažnjavanju. Moguće je da posve zabrane bilo kakvo izražavanje ljutnje i na najmanji znak razdraženosti pribjegavaju kažnjavanju. Na djetetov pokušaj da iznese svoju verziju reagiraju bijesno: «Da se nisi usudio odgovarati mi!»
Svaki roditelj ponekad je prezahtjevan , gubi strpljenje kad je dijete nespretno ili odugovlači, podiže glas ili ponižava svoje dijete govoreći mu kako je nesposobno ili lijeno. Ne namjeravam nas odrasle prozivati zbog ponekog takvog nastupa kojeg se i sami, čim ga postanemo svjesni, posramimo uz ispriku djetetu i pokušaj popravka greške. Ali to ne smije biti naš stil! Općenito, ni prema drugim ljudima, a najmanje prema našoj djeci. Roditelji trebaju dječju uznemirenost i negativne emocionalne odazive koristiti kao priliku da se iskažu u ulozi emocionalnog trenera. To pretpostavlja sposobnost da razumiju kako se dijete osjeća i da njegove osjećaje shvaćaju dovoljno ozbiljno, te mu pomažu u pronalaženju načina kako će umiriti osjećaje . A za takav je nastup potrebno da sam roditelj razmjerno dobro vlada elementima emocionalne inteligencije. Kako će poučiti dijete kako da se smiri, ako to ni sam ne zna postići? Jedna je od temeljnih lekcija raspoznavanje osjećaja i razlikovanje unutar različitih emocionalnih stanja i nijansi, a to od nas odraslih traži svjesno uključivanje u vlastiti doživljajni svijet i identifikaciju emocija. Ne činimo li to sami i sa dobrom voljom, kako ćemo pokazati djeci što da ona čine sa osjećajima? Trebamo se truditi, jer djeca su pronicavi učenici, prijamljivi i za najsuptilnije emocionalne reakcije važnih odraslih osoba. Zato budimo mi oprezni i odgovorni kad je u pitanju naš stil i način postupanja. Dostojanstveno, ljubazno i srdačno odnošenje prema djeci (zar moram reći: i ostalim ljudima?) ključ je koji otvara vrata emocionalno zdravijem i sretnijem življenju….
