Psihološki savjetnik

Pazite kako postupate s djecom!

Način na koji roditelji postupaju sa djetetom ima duboke i trajne posljedice na njegov emocionalni život. Emocionalno inteligentni roditelji pogoduju dječjem duševnom zdravlju. U stručnoj se literaturi navode tri najčešća tipa neadekvatnog roditeljskog postupanja:

  1. Potpuno ignoriranje osjećaja. Takvi roditelji djetetovo uzrujavanje i nezadovoljstvo smatraju čistom gnjavažom koja će proći sama od sebe pričekaju li dovoljno dugo. Bez obzira koji je problem u pitanju, oni ne reagiraju na djetetovo stanje i ne koriste prigodu da djetetu pomognu naučiti lekciju s područja emocionalnih sposobnosti.
  2. Pretjerana popustljivost. Roditelji primjećuju djetetove osjećaje, ali svako  njegovo reagiranje drže prihvatljivim (npr. udaranje ili urlanje). Poput onih koji se na djetetove osjećaje ne obaziru, ni ovi se roditelji previše ne miješaju i ne pokušavaju djetetu pokazati alternativne mogućnosti reagiranja u problemnoj situaciji.Uzrujanost djeteta nastojat će smiriti tako da koriste cjenkanje ili mito kako bi naveli dijete da prestane biti tužno ili ljutito.
  3. Pokazivanje prijezira, bez imalo poštovanja prema dječjim osjećajima. Takvi roditelji ne pokazuju nikakvo odobravanje, grubi su i u kritiziranju i u kažnjavanju. Moguće je da posve zabrane bilo kakvo izražavanje ljutnje i na najmanji znak razdraženosti pribjegavaju kažnjavanju. Na djetetov pokušaj da iznese svoju verziju reagiraju bijesno: «Da se nisi usudio odgovarati mi!»

Svaki roditelj ponekad je prezahtjevan , gubi strpljenje kad je dijete nespretno ili odugovlači, podiže glas  ili ponižava svoje dijete govoreći mu kako je nesposobno ili lijeno. Ne namjeravam nas odrasle prozivati zbog ponekog takvog nastupa kojeg se i sami, čim ga postanemo svjesni, posramimo uz ispriku djetetu i pokušaj popravka greške. Ali to ne smije biti naš stil!  Općenito, ni prema drugim ljudima, a najmanje prema našoj djeci. Roditelji trebaju dječju uznemirenost i negativne emocionalne odazive koristiti kao priliku da se iskažu u ulozi emocionalnog trenera. To pretpostavlja sposobnost da razumiju kako se dijete osjeća i da njegove osjećaje shvaćaju dovoljno ozbiljno, te mu pomažu u pronalaženju načina kako će umiriti osjećaje . A za takav je nastup potrebno da sam roditelj razmjerno dobro vlada elementima emocionalne inteligencije. Kako će poučiti dijete kako da se smiri, ako to ni sam ne zna postići? Jedna je od temeljnih lekcija raspoznavanje osjećaja i razlikovanje unutar različitih emocionalnih stanja i nijansi, a to od nas odraslih traži svjesno uključivanje u vlastiti doživljajni svijet i identifikaciju emocija. Ne činimo li to sami i sa dobrom voljom, kako ćemo pokazati djeci što da ona čine sa osjećajima? Trebamo se truditi, jer djeca su pronicavi učenici, prijamljivi i za najsuptilnije emocionalne reakcije važnih odraslih osoba. Zato budimo mi oprezni i odgovorni kad je u pitanju naš stil i način postupanja. Dostojanstveno, ljubazno i srdačno odnošenje prema djeci (zar moram reći: i ostalim ljudima?) ključ je koji otvara vrata emocionalno zdravijem i sretnijem življenju….

Rubrika Psihološki savjetnik | Tag , , | Comments Off on Pazite kako postupate s djecom!

Muke roditeljstva

Trenutno sam opet na jednom od neprebrojnih ispita roditeljske strpljivosti i ustrajnosti. Svaki dan polažem te ispite  već skoro dvadeset i tri godine, odkad sam postala mama. I puno sam puta pala na ispitu. Završiti fakultet bilo je neusporedivo lakše. Znam da ne bi trebalo očajavati zato što netko u dobi od jedanaest godina ne pokazuje potpunu spremnost da svlada računske radnje sa razlomcima, ali svako malo, pišući ovaj tekst, i čitavo jutro prije toga dok sam razmišljala što vam danas želim reći, utrčavam u sobu moje kćeri da vidim rješava li matematičku zadaću. A ona ima neki svoj tempo, andante, neće njoj matematika nikamo uteći…Pametna je, odlična učenica, ja to znam i ponovno se pitam zašto sam tako živčana kad radi male greške koje pokazuju da joj ti razlomci još nisu sasvim jasni. Zato što njena mama nešto odavno zna ne treba misliti da je to ta ista mama odmah nepogrešivo znala, pa nije valjda da se zbilja uzrujavam zbog toga?! Da, kao i zbog mnoštva drugih sitnica. Priznajem i odmah mi je lakše.  Znam da ove tekstove čitate jer ste i sami roditelji pa svakoga dana prolazite slične roditeljske muke, zar ne? Od djece očekujemo da su temeljita, uporna, marljiva, dobra, pristojna, odgovorna, spretna, snalažljiva….Popis je beskrajan, sve same životne vrline i vrijednosti koje će omogućiti da dijete bude samostalna i cjelovita osoba, sposobna za životne izazove. Strahujemo pred svakom situacijom koja dovodi u sumnju doraslost djeteta za zla i nevolje ovoga svijeta, osjećamo tjeskobu a često i pravu užasnutost kad stvari ne idu kako treba. Roditeljske emocionalne reakcije na dječje ponašanje su neizbježne. Kad jednom postanemo roditelji nikad više nismo osobe kakve smo prije bili, pred nama je radikalna promjena života u kojoj se nerijetko gubimo i sumnjamo sami u sebe. To je ono bitno. Mi odrasli, roditelji, često smo nesigurni i osjećamo se nedoraslo. Naravno da to rijetko priznajemo, pogotovo ne svojoj djeci. A mnogi odrasli tog svog stanja nisu čak ni svjesni, pa projiciraju vlastitu nesigurnost na djecu koju odgajaju. Strah, zabrinutost i povrijeđenost doživljavamo skoro svakodnevno. To ljude iznanađuje bez obzira koliko dugo traje i koliko je intenzivno, uvijek se iznova čudimo kako nam je teško kad zbog svoje djece (opet? opet!) doživljavamo duboku bol. Nismo bili spremni? Mislili smo da je roditeljstvo nešto ugodno i lijepo… I jest, puno puta, ali kod svih vrlo bliskih emocionalnih odnosa, dubina ugodnih stanja proporcionalna je onim neugodnima. Kaže se da nas najviše mogu povrijediti oni koje najviše volimo. Najbliskiji odnosi povećavaju intenzitet tjeskobe i zabrinutosti u našem životu. Najviše strahujemo zbog onog do čega nam je najviše stalo. Tako je to. Pa kad znamo da je tako, iskoristimo to za promjenu, neka to bude poticaj za napredak.

Rubrika Psihološki savjetnik | Tag , , | Comments Off on Muke roditeljstva

Odgovornost roditelja prema djeci

Sjećate se da sam prošli put sugerirala sliku žednoga u pustinji koji svoju fatamorganu doživljava kao spas, uspoređujući je sa idejom frustriranog i tjeskobnog čovjeka koji bi u ulozi roditelja zahvaljujući svojoj divnoj djeci našao utočište od svega lošega… a tamo utočišta nema… Odgoj djece samo se na trenutke pokazuje kao jednostavan i očaravajući posao, većini odraslih je vrlo naporno i jedva se uspijevaju raspostrijeti po svim ulogama i obavezama koje imaju u svom životu. Pošto im se čini prilično razumna ideja da su kao roditelji dužni svoju djecu navesti da se ponašaju na pravilan način, da imaju ispravne životne vrijednosti, navike, stavove i da se dobro osjećaju, roditelji se mahom bace na posao da sve gore navedeno i postignu. I ja sam prošli put ponavljala kako su roditelji odgovorni, sjećate se. Da, ali roditelji su odgovorni za sebe, a ne za djecu. Gore postavljeni cilj trebaju postići djeca, a ne roditelji. Kako to mislim? Pa ne žive roditelji živote svoje djece da bi oni sami trebali odgovarati za probleme koji nastaju u tim životima. Djeca su samo na samom početku života posve ovisna o odraslima, ali vrlo brzo pokazuju interes za okolinu i postupno stječu kompetencije potrebne za život. Roditelji imaju odgovornost prema djeci u smislu putokaza, primjera i smirenih pouzdanih autoriteta koji mogu pomoći ako je to potrebno. Roditelji nisu odgovorni za djecu u smislu odrađivanja stvari umjesto djece i sprečavanja djece da pogriješe ili da osjete emocionalnu bol, ne trebaju ih štititi od života samog. Djeca ionako misle svojom glavom, biraju kako se osjećaju i kako se ponašaju, a to se roditeljima uopće ne mora sviđati. Mi odrasli imamo dovoljno iskustva da često unaprijed znamo što je dobro a što nije dobro, ali klinci ponekad idu glavom kroz zid. Vidim da vas zabrinjava smjer kojim sam krenula. Bojite se da ću reći da ih trebate pustiti da pogriješe. Na greškama se uči, kaže stara mudrost, ali vi ne biste htjeli da to vrijedi za vašu djecu. Užasava vas mogućnost da pustite svoje dijete iako znate da je na krivom putu, a vi ste zaduženi za njegovu dobrobit. Razumijem vas i kao majka i kao psihologinja. U obje te uloge često sam proživljavala duboku zabrinutost za dobrobit osobe koja me ne sluša, a ja joj nudim rješenje. Jedino što u toj situaciji mogu je da ostanem mirna i ozbiljna u nadi da će druga strana dobro promisliti o svojim potezima. Ako odluči postupiti po svome preostaje mi da joj pomognem kod eventualnih loših posljedica. Užasnuti ste čitajući ovo? Možda još niste doživjeli da dijete stvarno postupa onako kako vi ne odobravate. Naravno, vi mu možete zabraniti, možete ga kazniti, možete ga staviti u kućni pritvor, stvari mogu ostati u vašim rukama. Prividno i privremeno. Kad tad će se dijete otrgnuti s lanca, a tad bi zbilja moglo biti opasno….

Rubrika Psihološki savjetnik | Tag , , | Comments Off on Odgovornost roditelja prema djeci

Odgovornost roditelja prema djeci

Roditeljstvo je funkcija osobe koja ima dijete a socijalna uloga roditelja samo je jedna od osobnih uloga osobe koja podiže dijete.Većina odraslih ljudi smatra da im je to vrhunska životna uloga, misija, zadatak…Zato se često događa da ljudi u planiranju svog životnog puta vrlo odgovorno promišljaju korake i redoslijed događaja kako bi stvorili osobne i materijalne uvjete za podizanje djece. Pa tako najprije nastoje završiti škole, urediti pitanje stanovanja, radnog mjesta, stalnog životnog partnera i onda su na redu djeca. Odstupanja od navedenog redoslijeda česta su i neizbježna, a većini predstavlja dodatnu frustraciju u planiranju i stvaranju željenog načina življenja. Sve se  karike lanca nastoje što bolje sagraditi i povezati kako bi djeca imala, nazovimo ih tako, normalne uvjete za rast i razvoj.  U nekom razdoblju života roditeljstvo postaje prioritet koji odrasle stavlja na kušnju. Izazovna je i riskantna zadaća odgojiti svoju djecu, danonoćna je to služba koju možda nećemo izvršiti u punoj mjeri, s pravim osjećajem uspješnosti i zadovoljstva…Često se događa da se roditeljstvu predamo i posvetimo, da se  posve usredotočimo na djecu i doživimo puno razočaranja i neuspjeha… Stalno slušam roditelje koji se ovako osjećaju, izigrano od života i vlastite djece koja ne ispunjavaju roditeljska očekivanja i ulaganja. Djeca kao centar života roditelja? Čini se ispravno, mi smo odgovorni za svoju djecu, složit će se mnogi. Roditelji brinu za djecu, usađuju im životne vrijednosti i vještine, radne navike, opću kulturu, pokazuju kakav je svijet i kako valja živjeti… Zabrinuti su zbog svega što djecu može povrijediti ili ugroziti, odvesti u neželjenom smjeru. Neprestano strepe kakva će djeca biti kad odrastu, hoće li imati potrebne vještine i znanja za samostalan i odgovoran život. Sva ta zabrinutost dio je roditeljske odgovornosti. Iz roditeljske strepnje i tjeskobe proizilazi njihov način ragiranja i utjecanja na djecu. Emocionalna smo bića vođena svojim osjećajima, htjeli ih priznati ili ne. Roditeljstvo tako za većinu roditelja predstavlja kontinuirano zabrinjavanje i uzrujavanje, u manjoj ili većoj mjeri. Količina roditeljskog stresa ovisi i o roditelju i o djetetu. Neki se roditelji pretjerano uzrujavaju iako imaju lako odgojivu djecu, neki se ne uzrujavaju previše čak i ako imaju teško odgojivu djecu, a sve ostale kombinacije možete si i sami zamisliti. Pitanje je koja je vaša kombinacija. Ako ste roditelj koji se prejako uzrujava i previše se razočarava u svojoj roditeljskoj ulozi razmislite zašto je tako. Najčešće je to zato što dijete pokazuje neke smetnje u ponašanju ili emocionalne poremećaje pa mu treba stručna pomoć, ali ona je uglavnom potrebna i roditeljima, ili barem jednom od njih. Roditelj koji pretjerano emocionalno reagira i ne može se smiriti, konstantno je nezadovoljan i na djetetovo ponašanje ne može utjecati ili onaj roditelj koji je digao ruke od djeteta i (prividno) ne reagira, nema više snage ili je nije ni imao, treba stručnu pomoć….

Rubrika Psihološki savjetnik | Tag , , , , | Comments Off on Odgovornost roditelja prema djeci

Roditeljstvo u krizi

Piše mr. Jelena Klinčević, spec. kliničke psihologije

Stalno slušam ljude koji se osjećaju bespomoćno i neadekvatno u svojoj koži, kao da ih život razapinje na sve strane a oni nikako da pronađu mjerilo u kojem bi ga lakše organizirali i podnosili… Kao roditelji smo pogotovo na kliskom terenu, jer je naš najvažniji životni zadatak – da podignemo i u svijet pošaljemo vlastitu djecu, danas teži nego ikada prije. Prečesto smo kao roditelji bespomoćni, razapeti, ugroženi, nesnalažljivi i nesigurni, puni tjeskobe. Većina roditelja barem povremeno pati od mučnog osjećaja neadekvatnosti, osjećaja da nitko ne razumije njihov jad i razočaranost, a ako to ipak pokušaju nekome povjeriti nailaze na neodobravanje ili mudrovanje, instant savjetovanje kako da riješe ili zaobiđu neke probleme, nakon čega su još jadniji i nemoćniji. Sve što čuju već su i sami pokušali ili im zvuči posve neprihvatljivo, pa su još više zbunjeni. Kako drugima uspijeva a meni ne?! Da, možda imate dojam da je tuđe roditeljstvo lakše od vašeg, ali to je najčešće zato što ste previše opterećeni vlastitim problemima, a možda i zato što se mnogi oko vas pretvaraju kako njima sve polazi za rukom. Čovjek pomalo gubi nadu da su povjerljivi razgovori mogući u stvarnom životu, polako ćemo postati poput Amerikanaca iz ovih novijih filmova (ah, jučer sam gledala jedan takav), koji svi odreda imaju svoje bračne ili osobne savjetnike i psihiće…Nije da se baš ja koja sam i sama takve profesije zbog toga bunim, ali nemojmo ljudi dragi pretjerivati, iskreni i otvoreni razgovori sa bliskim osobama su nezamjenjivi i na nama je da pronađemo neke ljude oko sebe s kojima su oni još uvijek mogući. Tek ako ih ne nađete, potražite pomoć stručnih savjetovatelja i psihoterapeuta, ali nemojte čekati prave velike probleme i poremećaje kad su stručnjaci neizbježni. Bolje je probleme prevenirati i savjetovati se na vrijeme… Jedna je od poruka koja se provlači kroz moje tekstove okrenuta stalnom apelu na svakog od nas da se brine sam za sebe i vlastitu psihičku prilagodbu. To se čini jasno i logično.  A ipak u životu, a pogotovo u praktičnom radu stručnjaka koji se bave mentalnim zdravljem, stalno srećemo ljude koji svoje vlastito stanje i probleme zanemaruju ili negiraju. Kod roditelja koji su nezadovoljni i iscrpljeni, tjeskobni i zabrinuti, ali to ne rješavaju, uočavam da bi svi oni u pravilu htjeli da su im djeca dobra i odgovorna, da barem s njima nemaju problema… Eh, dragi moji nezadovoljnici koji ste u roditeljstvu htjeli naći oazu svog duševnog mira, slični ste ožednjelome u pustinji koji halucinira… U svemu, pa i u roditeljstvu, prvo morate poći od sebe i vlastitih problema. Ako prejako reagirate na sve one situacije koje nazivamo odgojnim problemima, bit će da sami sa sobom niste dobro. Ne, nisu djeca kriva. Vi imate odgovornost. To ste već znali, ali vrijedi ponoviti, zar ne?

Rubrika Psihološki savjetnik | Tag , , | Comments Off on Roditeljstvo u krizi