Psihološki savjetnik

Ovisni ste o internetu?

Piše mr. Jelena klinčević, spec. kliničke psihologije

Još nije službeno definirano da je riječ o novom obliku ovisnosti, u psihijatrijskoj nomenklaturi nema takve dijagnoze, a u svijetu već postoje klinike u kojima se ovisnost o internetu liječi. Čak ni u SAD-u nisu rađene opsežnije epidemiološke studije o ovom problemu, ali su one rađene u Južnoj Koreji i Kini, gdje zapravo ima najviše korisnika interneta. U Kini već ima oko 10 milijuna adolescenata koji su ovisni o internetu, u školama se provode preventivni programi, u brojnim su bolnicama savjetovališta i centri za liječenje… Gdje smo mi u svemu tome? Daleko od sustavnog istraživanja ovog novog, kao i većine starih problema u području duševnog zdravlja. Ali u svakodnevnoj praksi kliničkih psihologa i psihijatara sve je više pokazatelja da i kod nas problem postoji i da s njim u vezi nešto treba poduzeti. No pođite vi lijepo sami od sebe i svojih najbližih, pa se upitajte kako koristite internet, da li možda netko od članova vaše obitelji pokazuje promjene u ponašanju zbog kojih vas zabrinjava njegov način korištenja internetskih sadržaja. Jeste li vi ili netko vaš od onih koji čim se probude pale računalo, provjeravaju poštu ili stanje u igri, pa se tek onda umivaju, ako si uopće uzmu vremena za to… Ili već zatvarate oči pred činjenicom da vaš član obitelji danju tetura ili spava, a noću bdije nad računalom, nigdje ne izlazi, smršavio je i ne komunicira s nikim, a kad pokušate o tome s njim razgovarati dolazi do sukoba, pa i fizičkih…. Ni jednu ovisnost pogođena osoba u početku nije spremna prepoznati i prihvatiti, nikome i ne pada na pamet da bi se mogao «navući» na tako nešto, a zapravo se to može dogoditi baš svakome u određenim uvjetima. Općenito kažemo da je za razvoj bilo koje ovisnosti potrebna određena predispozicija u strukturi osobnosti i određeni okidač poput poteškoća snalaženja u nekoj razvojnoj fazi ili kriznoj situaciji. Od razvojnih je faza najosjetljivije doba adolescencije i prelaska u ranu odraslu dob kada se formira identitet, pa u tom životnom razdoblju mladi ljudi biraju internetske igre u kojima je naizgled moguće ostvariti bilo koji željeni identitet, osjetiti moć i zadovoljstvo sobom u virtulnim pobjedama koje nemaju veze sa svijetom realnih problema i međuljudske komunikacije. Iluzorno je vjerovati da nam računalni sadržaji, (ni oni edukativni!), mogu popraviti socijalne i emocionalne vještine, STVARNI LJUDSKI KONTAKT NIČIM SE NE MOŽE ZAMIJENITI. Pogotovo u području seksualiteta, a podaci govore da je ključni problem internetske ovisnosti ljudi u tzv. krizi srednjih godina ovisnost o pornografskim stranicama i virtualnom seksu. I tako imamo stvarne ljubavne i bračne drame živih ljudi koje muče fantomi u globalnoj mreži…Pa šta nam je sve to uopće trebalo?!

Rubrika Odgoj, Psihološki savjetnik | Comments Off on Ovisni ste o internetu?

Procjenite možete li bez interneta

piše mr. Jelena Klinčević, psihologinja

Danas je teško ili nemoguće biti neovisan i svoj, sadržaji koji nas zavode, osvajaju i bez kojih ne možemo rasprostranjeni su u narazličitijim segmentima stvarnosti poput nevidljive mreže koja nas steže a da smo toga tek djelomično svjesni. Stručnjake zabrinjava zapažanje da ljudi mogu biti ovisni o najrazličitijim (s)tvarima, da sve ono što nam koristi kako bi izbjegli suočavanje sa neuspjesima, odgovornostima, gubicima i egzistencijalnim problemima može potaknuti razvoj ovisnosti. Sporno je treba li to odmah prepoznavati kao psihijatrijsku problematiku, jer tako ćemo prebrzo stići do poraznog zaključka da su mentalni poremećaji svuda oko nas. Zašto je internet pogodan za razvoj ovisničkog ponašanja? On je koristan prozor u svijet i, ako ga primjereno koristimo nema rizika da će nas odvesti u krivom smjeru, baš kao što i čaša crnog vina poslije ručka koristi organizmu i ne bi bilo nikakvih problema da se čovjek toga pridržava. Ali, tko nije osjetio blagodati one druge i treće čaše vina, a kad smo već na tom putu, kako znati kad treba stati? Koliko vremena provedenog na internetskim sadržajima je dovoljno, a kad je to previše? Pitanje je karakteristično za sva područja gdje se može razviti ovisničko ponašanje. Da je internetska ovisnost realan problem možemo saznati čak i , koje li ironije, na internetu samom, gdje se mogu pronaći mnoge stranice namijenjene pomoći ovisnicima o internetu. Tako na primjer, možete pronaći neke od skala, poput ovdje navedene, kojima ćete sami procijeniti jeste li ovisni o internetu:

1. Mislim o internetu i dok je ugašen

2. Treba mi sve više vremena da zadovoljim svoju potrebu za internetom

3. Osjećam gubitak kontrole nad korištenjem interneta

4. Uznemiren(a) sam i razdražljiv(a) kad pokušam skratiti ili prekinuti korištenje interneta

5. Internetom bježim od problema i emocija s kojima se teško nosim

6. Lažem drugima radi prikrivanja koliko sam zaokupljen(a) internetom

7. Ostajem na internetu dulje od planiranog vremena

8. Kad je internet isključen uočavam kod sebe depresivnost, nervozu ili tjeskobu, loše spavam ili sam bez volje za druge stvari

9. Ugrožavam ili riskiram gubitak važnih osoba i odnosa, školovanja ili posla zbog interneta

10. Trošim puno novca na internetske usluge, sadržaje i računalnu opremu

Rubrika Odgoj, Psihološki savjetnik | Tag , | Comments Off on Procjenite možete li bez interneta

Ovisnost o internetu

Piše: mr. Jelena Klinčević, psihologinja

Kad pogledamo svijet oko sebe ne trebamo biti genijalci da bismo uočili da je nedovoljno dobar ili je čak nepodnošljivo loš u mnogim svojim aspektima, pa da poželimo neko ljepše i sigurnije mjesto u kojem će stvari biti pod našom kontrolom… Oduvijek su postojala sredstva koja su ljudima davala odmak od svega što ih frustrira ili opterećuje, što ih boli ili povređuje, što im govori o problemima i neuspjesima. Još u prethistoriji otkrili smo utjehu u raznim psihoaktivnim tvarima, stvarali smo rituale i ideologije, predavali se užicima u hrani, seksu ili čak ljubavi, koji nas udaljuju od naših neuspjeha i nemoći da ih nadvladamo. Nova vremena donijela su sofisticirane tehnologije koje naizgled nude socijalno prihvatljivije načine bijega od sebe i stvarnosti. Kad već u stvarnom svijetu ne uspijevamo zadovoljiti svoje potrebe, zašto ne pokušati u virtualnom, u kojem se čini da je to moguće? Nema o čemu ljudi ne mogu biti ovisni, u smislu potrebe da im to «nešto» umiri i nahrani dušu, a stručnjaci za mentalno zdravlje bave se pitanjem kada i kako to «nešto» postaje psihopatologija. Životni realitet brži je od razvoja medicinske nomenklature, pa tako već godinama u nekim dijelovima svijeta postoje klinike za liječenje internetske ovisnosti, a u stručnim krugovima još nema suglasnosti o kakvom se točno poremećaju radi. Razmatra se da u slijedećem, petom Dijagnostičkom statističkom priručniku za psihičke poremećaje, koji je u pripremi, bude uvršten i poremećaj pod nazivom Ovisnost o internetu. Kako sada stvari stoje, taj bi poremećaj ovisnosti mogao biti svrstan u grupu opsesivno-kompulzivnih poremećaja. Kao što alkoholičar nije ovisan o boci nego o onome što je u njoj , tako je internetski ovisnik ovisan o računalnim sadržajima, pa se obično govori o tri podtipa: ovisnost o računalnim igrama (online ili offline), ovisnost o pornografiji ili ovisnost o dopisivanju putem interneta. Da bi se bilo koji od tih problema u korištenju interneta mogao označiti psihičkim poremećajem trebaju biti zadovoljena četiri kriterija:

  • Pretjerano korištenje sa izraženim gubitkom osjećaja za vrijeme i ostale potrebe i obaveze
  • Apstinencijska kriza kad je računalo nedostupno (razdražljivost, napetost, depresivnost, nesanica, fantazije i snovi o igrama)
  • Tolerancija, pojava da sve više vremena treba provesti za računalom da bi se postiglo isto zadovoljstvo uključujući potrebu za boljim računalom, novim softverima i boljom opremom
  • Negativne posljedice u stvarnom životu ( školski ili radni neuspjeh, zanemarivanje obaveza, povlačenje iz društva)
Rubrika Psihološki savjetnik | Comments Off on Ovisnost o internetu

Djeca su prioritet

U psihičkoj prilagodbi djece na svim meridijanima mjere se unazad tridesetak godina značajne promjene, koje sve odreda, bilo da su studije rađene u SAD-u ili Kini, Nizozemskoj ili Japanu, pokazuju POGORŠANJE U PODRUČJU EMOCIONALNOG I SOCIJALNOG FUNKCIONIRANJA. Nijedno dijete, bilo bogato ili siromašno, nije imuno na rizike koje donosi suvremena civilizacija, problemi su univerzalni i događaju se u svim etničkim, rasnim i socijalnim skupinama. Naše društvo nije iznimka, zapažamo to svakodnevno i mi koji se bavimo mentalnim zdravljem, a i svi oni koji se bave djecom, od roditelja do profesionalaca u raznim segmentima društvene skrbi za djecu. Emocionalni se problemi djece suvremenog svijeta mogu prepoznavati kroz različite smetnje, koje bi se jednostavno mogle klasificirati u nekoliko skupina: tjeskoba (zabrinutost, napetost, strahovi, potreba za savršenstvom, ..), depresivnost (osamljivanje, nezadovoljstvo, nedostatak energije, potištenost, somatizacije,…), problemi sa pozornošću ili razmišljanjem (sanjarenje, nekoncentriranost, postupanje bez razmišljanja, nesposobnost oslobađanja od pojedinih misli, teškoće učenja,…), asocijalno i antisocijalno ponašanje (agresivnost, razdražljivost, nedostatak kontrole, laganje, svađanje, uništavanje tuđih stvari, zlobno reagiranje prema drugima, neposluh, tvrdoglavost,..),… Ovo je globalna pojava, koju možemo povezati sa pritiscima na obitelj kao temeljnu društvenu jedinicu. Nužnost konkurentnosti na svjetskom tržištu i stvaranja jeftinije radne snage, taj teror kapitalističkog ustroja svijeta koji stvara sveukupnu opsjednutost takozvanih odraslih ljudi takozvanim ozbiljnim stvarima ostavlja djecu izgubljenu i zanemarenu, prepuštenu sebi… Roditelji su, bilo gdje na ovoj planeti, opsjednuti financijskom situacijom, bilo da bi preživjeli, bilo da bi se obogatili, svejedno. Oba roditelja rade, često prekovremeno, djeca su sama, zapravo okružena i animirana elektroničkim medijima koji im neselektivno otvaraju prozor u svijet. Roditelji su umorni, prezasićeni borbom za život. Za djecu sve češće brinu samohrani roditelji, a pomoć im pružaju ustanove koje skrbe za djecu loše ili nedovoljno dobro… To je planetarna situacija, ni u našoj zemlji nije bolje. Roditelji se mogu žaliti na propuste društva ili države koja im ne olakšava roditeljstvo, a oni koji kreiraju politiku u segmentu društvene skrbi za djecu i mlade uvijek mogu prebacivati lopticu odgovornosti, pa i krivnje za odgojne propuste roditeljima, jer je svačije roditeljstvo osobni izbor i odluka. A gdje su u tom ping-pongu, pitam i jedne i druge, DJECA ?

mr. Jelena Klinčević, psihologinja

Rubrika Odgoj, Psihološki savjetnik | Tag , , , , , | Comments Off on Djeca su prioritet

Osjećaji su osobna stvar

Reći ćete da i nije neka mudrost to što piše u naslovu. A čija bi stvar trebali biti naši osjećaji?! Pod pretpostavkom da se njima uopće želimo baviti, da ne želimo od njih bježati. A kad bi u naslovu pisalo: osjećaji djece su njihova osobna stvar, mnogi bi odrasli osjetili poriv da reagiraju. Često se događa da se roditelji i odgajatelji osjećaju pozvanima da usmjeravaju i oblikuju osjećaje djece. Uzimaju si za pravo, čak smatraju da su to dužni, objasniti djeci kako bi se trebala osjećati. Nikome, a djeci ponajmanje, ne možete reći što bi trebali osjećati. Mislim, možete vi to, ali nema smisla. Ipak ne odustajete? Kad se davi u suzama prilazite mu s riječima : ne plači, nije tako strašno, kad se divljački ljuti obuzdavate ga gromoglasnim urlikom da se stiša, kad se zahliktava od smijeha upozoravate ga da ipak nije tako smiješno… Odraslima je intenzitet dječjih emocija uglavnom previsok, uzrujava ih i smatraju da ih treba kultivirati. Umjesto da nešto od tog bogatstva uzmu i osnaže svoje već iscrpljene emocionalne resurse, odrasli se i dalje troše nastojanjima da ukalupe i kontroliraju osjećaje (svoje) djece. To je mnogima zadatak od najveće važnosti i užasava ih lavina dječjih osjećaja koje ne uspijevaju krotiti. Zato moram naglasiti da osjećaje svoje djece trebamo prihvatiti takve kakvi su i pomoći im, ako treba, da ih oni sami prepoznaju i odluče što će s njima. Da, treba poštivati dječju sposobnost da upravljaju svojim emocionalnim prostorom, treba prihvatiti činjenicu da je u konačnici odluka o promjeni emocionalnog doživljaja u djetetovim rukama. Već u ranom djetinjstvu trebamo iskazati poštovanje djetetovoj sposobnosti da upravlja nekim svojim osjećajima. Ni mi odrasli često ne odrađujemo emocionalne stvari kako treba, pa nas nitko zbog toga ne pobire na red, a ako i pokuša, slaba mu je korist od toga. Znate da je tako, pa ne budite prezahtjevni i ne pokušavajte savršeno izbrusiti osjećaje svoje djece. Nema tog savršenstva, zašto da se uopće uzrujavate? To što je vama stalo da se vaša djeca dobro osjećaju i primjereno ponašaju je lijepo od vas, ali djeca se ne mogu osjećati i ponašati lijepo samo zato što bi to bilo lijepo. Prestanimo biti djetinjasti, mi odrasli, s tim našim idealizacijama djetinjstva. Nama se čini da smo, kad smo bili mali, bili dobri, sretni  i zadovoljni. Valjda jesmo, a možda je to tek optimizam pamćenja. Roditeljima je danas, kao što je bilo i prije, bolje da se koncentriraju na bazične egzistencijalne zadatke, a manje na bavljenje dječjim osjećajima. Dosta su im vlastiti, kao što rekoh u naslovu. Djeca će najbolje naučiti što i kako s osjećajima na vašem primjeru. Ne, nisu oni loši učenici, zapitajte se kakve učitelje imaju… Budite samokritični i odlučite biti uzor.

Rubrika Odgoj, Psihološki savjetnik | Comments Off on Osjećaji su osobna stvar