Piše mr. Jelena klinčević, spec. kliničke psihologije
Još nije službeno definirano da je riječ o novom obliku ovisnosti, u psihijatrijskoj nomenklaturi nema takve dijagnoze, a u svijetu već postoje klinike u kojima se ovisnost o internetu liječi. Čak ni u SAD-u nisu rađene opsežnije epidemiološke studije o ovom problemu, ali su one rađene u Južnoj Koreji i Kini, gdje zapravo ima najviše korisnika interneta. U Kini već ima oko 10 milijuna adolescenata koji su ovisni o internetu, u školama se provode preventivni programi, u brojnim su bolnicama savjetovališta i centri za liječenje… Gdje smo mi u svemu tome? Daleko od sustavnog istraživanja ovog novog, kao i većine starih problema u području duševnog zdravlja. Ali u svakodnevnoj praksi kliničkih psihologa i psihijatara sve je više pokazatelja da i kod nas problem postoji i da s njim u vezi nešto treba poduzeti. No pođite vi lijepo sami od sebe i svojih najbližih, pa se upitajte kako koristite internet, da li možda netko od članova vaše obitelji pokazuje promjene u ponašanju zbog kojih vas zabrinjava njegov način korištenja internetskih sadržaja. Jeste li vi ili netko vaš od onih koji čim se probude pale računalo, provjeravaju poštu ili stanje u igri, pa se tek onda umivaju, ako si uopće uzmu vremena za to… Ili već zatvarate oči pred činjenicom da vaš član obitelji danju tetura ili spava, a noću bdije nad računalom, nigdje ne izlazi, smršavio je i ne komunicira s nikim, a kad pokušate o tome s njim razgovarati dolazi do sukoba, pa i fizičkih…. Ni jednu ovisnost pogođena osoba u početku nije spremna prepoznati i prihvatiti, nikome i ne pada na pamet da bi se mogao «navući» na tako nešto, a zapravo se to može dogoditi baš svakome u određenim uvjetima. Općenito kažemo da je za razvoj bilo koje ovisnosti potrebna određena predispozicija u strukturi osobnosti i određeni okidač poput poteškoća snalaženja u nekoj razvojnoj fazi ili kriznoj situaciji. Od razvojnih je faza najosjetljivije doba adolescencije i prelaska u ranu odraslu dob kada se formira identitet, pa u tom životnom razdoblju mladi ljudi biraju internetske igre u kojima je naizgled moguće ostvariti bilo koji željeni identitet, osjetiti moć i zadovoljstvo sobom u virtulnim pobjedama koje nemaju veze sa svijetom realnih problema i međuljudske komunikacije. Iluzorno je vjerovati da nam računalni sadržaji, (ni oni edukativni!), mogu popraviti socijalne i emocionalne vještine, STVARNI LJUDSKI KONTAKT NIČIM SE NE MOŽE ZAMIJENITI. Pogotovo u području seksualiteta, a podaci govore da je ključni problem internetske ovisnosti ljudi u tzv. krizi srednjih godina ovisnost o pornografskim stranicama i virtualnom seksu. I tako imamo stvarne ljubavne i bračne drame živih ljudi koje muče fantomi u globalnoj mreži…Pa šta nam je sve to uopće trebalo?!
