U odgoju djece morate imati neke svoje ciljeve ili kako bi rekao moj muž, prioritete. Ako želite biti strogi roditelj kojeg se djeca moraju bojati kako bi ga poštivala onda vas sigurno malo brine da li su vaša djeca sretna. Ako vam je prioritet sreća vaše djece, onda vas pak sigurno malo brine što netko drugi misli o tome da li su vaša djeca dobro odgojena i pristojna prema drugima. Malo vam vrijedi dobar odgoj i dobro obrazovanje ako u životu niste sretni. A biti sretan u današnjem svijetu znati biti slobodan i naučiti kako živjeti poznajući svoje mane i svoje prednosti, a isto tako i biti svjestan da živimo bolje od velike većine svjetskog stanovništva. Treba znati pomoći onima koji nisu u životu imali sreću imati sve što mi imamo i težiti tome da svojim postojanjem i djelovanjem bar malo uljepšamo svijet u kojem živimo. Ako želite da su vaša djeca u prvom redu sretna i da imaju sretno i bezbrižno djetinjstvo, sigurno vas neće biti briga što su im koljena hlača stalno podrapana. Jer da, sretna djeca imaju podrapana koljena. I sretna djeca skaču po lokvama što uvijek ljuti ljude koji žele imati kontrolu nad djecom. Po njihovom mišljenju, djeca to rade bez razloga, kako bi napakostila njima, svojim roditeljima. Iz istog razloga uzmu kekse ili smokije i trgaju ih na najsitnije komadiće. Jedini razlog zbog kojeg njihova djeca rade 1000 stvari je čisti prkos prema roditeljima. Da vas razuvjerim, djeca uopće nisu toliko zla i pokvarena, ona naime uopće ne razmišljaju o tom velikom prkosu koji muči samo vas, roditelje. Ona to naime, rade kako bi uživala u još jednom iskustvu, kako bi vidjela i svojim prstićima isprobala usitniti keks na najsitnije komade, kako bi osjetila kako je to biti blatan i mokar… Vaša reakcija nije im jasna i samo ih zbunjuje. Baš lijepo što želite djecu „dobro“ odgojiti i što uvelike držite do urednosti, lijepog ponašanja i bontona, ali postavite si pitanje zašto to činite. Ako je razlog čista sebičnost, onda je jednostavno potisnite duboko u sebe jer bit roditeljstva nije sebičnost nego bezuvjetna ljubav i razumijevanje. Jedino što vašoj djeci treba je ljubav i sloboda da budu ono što jesu, a ne ono što bi vi željeli da budu kako bi ispunili neka svoja očekivanja i zadovoljili neke svoje potrebe. Njih ispunjavajte isključivo svojim načinom ponašanja… A što se tiče djece, samo je potrebno biti na njihovoj strani!
naše odgojne metode
Sretna djeca imaju podrapane hlače na koljenima
Spontana gluma – dječje predstave 1:0
Često sam bila u publici kad su se održavale dječje predstave. Bilo je i lijepih i smiješnih trenutaka, ali jedno je uvijek bilo isto: suze u očima njihovih roditelja i veliki ponos koji se mogao vidjeti u svakom njihovom pogledu. Jednom sam prilikom obavljala praksu u dječjem vrtiću kad su mališani vježbali za završnu predstavu. Svakog dana sam se pitala bi li reakcije i emocije tih roditelja bile iste kad bi prisustvovali svemu što prethodi tim dječjim predstavama.
Prva stvar koju morate osvjestiti je način na koji se odabiru teme za dječju predstavu. To je u 99,99 % slučajeva uvijek odrasla osoba što me u sustavu koji se kune da radi sve za dobrobit djece i njihov zdrav razvoj uistinu čudi. Pitam se gdje je tu poticanje djece na kreativnost i uopće pravo na slobodan izbor. Sukladno tome, odgajatelj je taj koji odlučuje tko će što glumiti. Probe za predstave održavaju se svakog dana po otprilike sat vremena. 90 % klinaca se uopće ne veseli probama, a ni samoj završnoj predstavi. Njima je svejedno da li će i što pokazati svojim roditeljima, a to je i normalna stvar. Samo mi roditelji tražimo potvrdu nečega što uopće nema smisla. Odlično izvedena i osmišljena predstava uopće nije pokazatelj toga što su klinci naučili u vrtiću. Neću se sad uvlačiti dalje u dublje raprave oko toga da je i to što su klinci naučili sasvim svejedno i neće imati utjecaja na njihovo daljnje obrazovanje. Nije li nama kao roditeljima važnije da li su bili sretni provodeći svoje vrijeme u vrtiću? Ako nije, trebali bi se zabrinuti. Probe prekidaju dječju igru i prisiljavaju veliku većinu djece da se bave nečim što ih uopće ne zanima. U to vrijeme mogla bi se baviti nečim za što su prirodno zainteresirana, primjerice crtanjem, nogometom, pisanjem, slobodnom igrom s prijateljima ili slično. Od toga bi i sama djeca imala više koristi. No budite iskreni, da li i vama dječje predstave ne izgledaju kao obična zabava za odrasle? Mi odrasli trebali bi već i sami odavno znati pronaći načine da se sami zabavimo, a djecu pustiti da uživaju u svakom trenutku svoga djetinjstva i da svaki trenutak provedu na najbolji mogući način. Jedino tako djeca mogu biti 100 % slobodna i sretna.
Roditeljstvo bez sputavanja
Ovaj tekst ne pišem zato jer mislim kako sam upravo ja roditelj koji ne sputava svoju djecu već zato jer to želim postati. Često u posljednje vrijeme primjećujem kako mi roditelji liječimo svoje komplekse vičući na svoju djecu i dijeleći im kojekakve nezaslužene kazne. Kad sam po prvi put postala roditelj, mislila sam da znam sve ili bar dosta toga. Dobar odgoj za mene je značio baš svaki put pravilno reagirati na dječje ponašanje koje želimo ispraviti, tj. koje nama odraslima ne odgovara iz nekog razloga. Uz to je za nositi etiketu na kojoj piše“dobar roditelj“ bilo potrebno svaki slobodan trenutak provesti s djetetom igrajući se s njim igre koje bi mi odrasli željeli da se dijete igra i na način na koji bi željeli da se igra. Tako sam cijele dane provodila kuhajući sa svojim malim zlatom ili pak čitajući joj slikovnice koje su po meni bile poučne i zabavne za dijete te dobi. Ako mi se slučajno njene igre ne bi sviđale odmah bih ih prekidala i nudila joj ono što sam smatrala dobrom igrom. Isto bih reagirala u svakodnevnim situacijama i zadacima koji su se našli pred mojom djevojčicom. Tako bi nekada kad je moja sad već šestogodišnja Ivona primjerice pokušala podići veliku zdjelu punu vode, odmah dotrčala do nje sprečavajući je da to učini nudeći joj detaljna objašnjenja zašto to ne bi bilo pametno. Danas zaključujem kako je upravo zbog toga bila zakinuta za nešto neprocjenjivo kao što je osobno iskustvo i baratanje predmetima, a sva moja detaljna objašnjavanja nisu joj vrlo vjerojatno ništa značila. Danas bi svoje treće dijete vjerojatno ostavila da sama vidi što će se dogoditi bude li podigla zdjelu punu vode. Dijete iz pozitivnog ili negativnog ishoda nastale situacije treba samo izaći kao pobjednik. Pobjednik bi po mojim nekadašnjim kriterijima Ivona u opisanoj situaciji bila kad bi uspjela podići zdjelu punu vode bez da je prolije. Danas bi je pak smatrala pobjednicom ako bi nešto naučila iz opisanog događaja, tj. ako bi stekla određeno iskustvo u baratanju predmetima u ovom slučaju. Kad bi se voda prolila, to bi joj dalo još prilika za nova iskustva. Dala bi joj krpu i ponudila joj da pobriše pod ako to želi. Ako bi se trebala presvući, to bolje! Bila bi to još jedna prilika za vježbanje samostalnog odijevanja. Odgovorno tvrdim da se roditelj u 99 % slučajeva ne bi trebao miješati u dječje nesuglasice i rješavati ih umjesto njih. Isto tako je 99 % roditeljskih prigovaranja sasvim nepotrebno. Zato kad slijedeći put započnete rečenicu poput ove: Nemoj molim te… Zašto si baš sad… Zar ne bi mogao… Zar moraš baš sad… stanite i razmislite da li je stvarno potrebna.
Ometanje dječjeg stvaralaštva
Iako fakultet nisam nikad završila, smatram da sam puno dobila samim time što sam pohađala predavanja vezana uz odgoj djece. Za mnogo stvari u životu moramo imati neke kvalifikacije, primjerice nitko vas neće zaposliti u bolničkom laboratoriju ako niste završili barem medicinsku školu, nitko vas neće zaposliti u kuhinji hotela ako niste profesionalni kuhar. Što se tiče roditeljstva, većina se nas roditelja prečesto osjeća usamljeno u svojim nastojanjima da svoje mališane (ali i one malo veće mališane) odgojimo u fizički i psihički zdrave mlade ljude. Zar ne zaslužujemo da nam netko pomogne u takvom odgovornom poslu? Ako ne uvijek, zar ne bar ponekad kad zagusti i kad više ni sami nismo sigurni u ispravnost svojih odgojnih metoda i stavova? Psihološka pomoć najčešće nam je nedostupna zbog financijskih razloga, ali i nedostatka vremena za istu. Koji će roditelj doći umoran s posla i otići na razgovor psihologu? Teško je ostaviti mnoštvo dnevnih obveza koje na nas čekaju nakon dolaska s posla i još potrošiti ponekad i teško zarađenih 200 kuna.
Jedna od stvari koja mi je najviše ostala u sjećanju iz fakultetskih dana je definitivno ometanje dječjeg stvaralaštva.
Kome povjeriti dijete?
Sigurno se već velika većina roditelja našla u situaciji kad mora nekome povjeriti na čuvanje svoje dijete ili djecu. Ponekad jednostavno moramo neke stvari obaviti bez djece, a ponekad je zbog vremenskih uvjeta i prirode obveza tako lakše. Najljepše i najlakše je djecu ostaviti nekome koga dobro poznajete i za koga znate da ima iste ili bar jako slične principe i metode odgoja kao i vi sami. To je najlakše i za djecu jer će sve eventualne zabrane i zahtjeve osobe koja ih čuva lakše shvaćati i poštivati.