dnevnik jedne trudnice

Evo da se još bar jednom javim prije velikog događaja. Sutra ulazim u ono razdoblje u trudnoći kad kažu da je trudnoća donešena tj. ako se dijete i rodi neće biti nedonošće. Trudnice kojima prijeti prijevremeni porod vjerojatno s nestrpljenjem čekaju ovaj tjedan, ali one koje nemaju prevelik strah od preranog poroda niti ne znaju što znači ulazak u 37 tjedan. Uglavnom, drugo dijete, svojeg sad trogodišnjeg Vida sam rodila odmah nakon ulaska u 37 tjedan pa se ne bih iznenadila da se i ovog puta to dogodi. Strahovi od poroda su čas jaki, a čas ih uopće ne osjećam. Možda to ima veze i s onim promjenama raspoloženja kod trudnica. Većinu vremena bih odmah išla roditi da me netko pita, al ne znam što bi se dogodilo kad bi se uistinu morala već ovaj tren spremati u rodilište. Trbuh mi se spustio pred nekih 10-tak dana i to ovog puta na očigled. U prve dvije trudnoće je to primijetila samo moja pokojna baka koja me odmah upozorila da se približava porod. Nekad se naime nije izračunavalo trajanje trudnoće jer nije bilo ultrazvuka, a niti žene nisu pamtile prvi dan zadnje menstruacije. Sredina trudnoće se smatrala kad je žena počela osjećati micanje djeteta, a spuštanje trbuha je značilo da će porod uslijediti u nekih 10 – 20 dana. Tako mi je bar govorila baka. No ovog puta smo i muž i ja primijetili kako se trbuh izrazito spustio. Beba je već vjerojatno velika (na posljednjem pregledu s 34 tjedna je bila 2 kg) pa su pokreti ponekad malo bolni i vidljivi golim okom. U drugoj trudnoći mi je tjedan dana prije poroda ispao onaj krvavi čep koji štiti dijete od eventualnih štetnih utjecaja, ali ovog puta se to nije još dogodilo. Nestrpljivosti uvelike pridonose ljetne sparine i nemogućnost da se namjestim kako bi usnula na bar par sati u komadu. Navečer prije spavanja stignem izmoliti bar po 5 Očenaša, Zdravomarija i Slava ocu, a tek onda počnu nevolje. San ne dolazi na oči, a više nemam snage ni za čitanje knjige ni za gledanje televizije. Uz odlazak na wc po 10 – 15 puta na noć nije ni čudo da sam premorena po cijele dane. Uz to me muče i to što mi često u prijepodnevnim satima naglo padne tlak pa moram leći, a djeci je teško razumjeti zašto se sve to događa. Oni traže svoje, rado bi išli u šetnje,r ado bi se igrali sa svojom mamom, pekli kolačiće… a meni je to sve teže i teže.

Više →

Podijeli sa Facebook prijateljima