Aktualno

Pišem ovaj članak na današnji dan jer danas je deseta godišnjica početka ovakvog načina života. Naime, na današnji dan sam rodila svoje prvo dijete, sada prekrasnu 10-godišnju djevojčicu. No, ruku na srce, meni su sva djeca ovog svijeta prekrasna i ne sjećam se da sam ikada vidjela sliku nekog djeteta, a da sam pomislila kako dijete sa slike nije lijepo. Pošto mi se život u tih 10 godina promijenio do samih temelja te sam kao svoj životni put (a ne posao kao što većina smatra) odabrala i udomiteljstvo nedavno me zvala prijateljica s kojom se ne vidim često zbog obveza tokom tjedna. Zvala me da me pita kakva je bebica koju smo udomili par tjedana prije njenog telefonskog poziva. Ko iz topa sam provalila: Prekrasan! Kad je došla rekla mi je: Pa kaj lažeš, nije lepi, naj govoriti da su sva deca lepa kad nisu. Nasmijala sam se od srca jer meni stvarno jesu. Al ona ima potpuno pravo misliti i živjeti na svoj način. Baš te različitosti nas povezuju i čine boljim osobama. Osim kad te netko stalno fila sa svojim idejama o tome kako bi ti trebao živjeti i što raditi u SVOM životu.

Uglavnom, prije 10 godina kad sam prvi put primila svoju malu djevojčicu na ruke, negdje u sebi sam znala da je to baš pravi život za mene. I to onako iskreno. Totalno sam se našla u tom majčinstvu i u tome da bi svako dijete trebalo imati dom i ljude koji brinu za njega i koji su uvijek, ali baš uvijek na njegovoj strani. Ne, nije to razmaženost i oni koji me poznaju i te kako dobro znaju da moja djeca nisu razmažena i da mislim kako trebaju imati baš sve i kako se ja kao osoba moram naći u njima. Ne možemo se naći u djeci jer ona ionako imaju svoj životni put, mi smo samo dio njihovog života; mali dio, ali ipak temelj svega. Baš je to paradoksalno. Nećemo uvijek biti s njima, ali način na koji živimo s njima odrediti će ostatak njihovog života. Našla sam se negdje u sredini tog suvremenog pogleda na roditeljstvo u kojem je sve podređeno djetetu i onog starog pogleda na odgoj u kojem su se djeca bezbrižno igrala  gdje god su htjela, a opet su imali dovoljno ljubavi. Dovoljno ljubavi ne znači previše pažnje jer svaka osoba mora imati vrijeme za sebe, pa tako i dijete. Negdje nakon svojeg trećeg poroda i prve udomljene djevojčice, znači sa sveukupno četvero djece u kući sjetila sam se jedne knjige koja mi je ostala u sjećanju još iz studentskih dana. Bila sam nekako razapeta između stalnih savjeta okoline i svojih stavova koji se nisu skoro pa nigdje uklapali. Otišla sam u knjižnicu i posudila tu knjigu o čovjeku koji je u životu radio sve ono što je htio i postigao čuda… I oduševila se shvativši da nisam jedina koja imam takve stavove o životu, da postoje ljudi koji misle kao i ja i koji su od djece koja su došla sa svakakvom prošlošću i sa svakakvim iskustvima napravili čuda. Ne mislim da ću ja napraviti čuda, ali bar se trudim, a znate onu: Ponekad nije važno stići nego krenuti, a cilj je samo izlika slabima. Zato si ne određujem cilj nego uvijek krećem… i uvijek sam na svačijoj strani jer onaj koji je mene odgojio je uvijek bio na mojoj strani i znam koliko to znači…

Podijeli sa Facebook prijateljima

Profil je ovog puta razveselio mališane dječjeg vrtića Maslačak iz Čakovca, skupinu Iskrice. Dvije prekrasne slikovnice Pustolovine malog crva i Pepeljuga otišle su u prave ruke, a evo i komentara malih Iskričara:

“Pustolovine malog crva” , (izjave djece u 4-toj godini života) :

Gracia – Pustolovina je kad putuješ.,

Ela – U svojoj se pustolovini konju popeo na glavu i onda je vidio svijet svisoka.,

Marta – Livada mu je bila premala i htio je letjeti.,

Juraj – Bilo mu je lijepo letjeti. Vidio je da je svijet visok i daleki.,

Ida – Crvić je mogao poletjeti jer je ptica podigla glavu.,

Lena – Na zemlju je pao kad je ptica poletjela i spustila ga s grančicom.,

Anabela – Onda je pričao drugim crvićima da je sve dobro vidio. ,

Lovro – Ja ne bi htio da me ptica ponese i odnese daleko. Onda bi se plakao.,

Hana – Ja ne bi htjela letjeti da ne padnem. Neću mami pobjeći.

Pepeljuga

Ela: Pepeljuga je izgubila zlatnu cipelicu a spavala je pokraj pepela pa je bila prašnjava.,

Dora: Bila je lijepa. Imala je zlatne cipele i haljinu ukrašenu s dijamantima. Sestre su joj se rugale.,

Grazia: Pepeljugi su pomogli golubovi a drvce joj je dalo haljinu.,

Lovro: Na kraju se vjenčala s kraljevićem.,

Anabela: Meni je Pepeljuga žalosna. Žalosno mi je da joj je mama umrla.,

Sara: Kak su bile sestre zločeste. Dobro da se kraljević ne oženio s njima.

Podijeli sa Facebook prijateljima

Kad ste se zadnji put osvrnuli oko sebe i razmislili o tome kako žive vaši susjedi? U posljednjih godinu dana zapravo ne postoji tjedan u kojem nisam čula kako je netko dobio otkaz, kako su nekome sjeli na plaću, kako netko ne može registrirati auto, kako je netko ispisao dijete iz vrtića jer si jednostavno više ne može priuštiti plaćanje vrtića koji u našem malom Međimurju uopće nije tako jeftin. Svaki put kad čujem nešto takvo, na pamet mi padne jedno jednostavno pitanje s ne tako jednostavnim odgovorom: Do kad će se to nastaviti? Moram priznati kako uopće ne vidim izlaz, a sve mi se čini da ga ne vide ni oni koji su na vlasti. Onda razgovaram s roditeljima i slušam njihove priče o tome kako se nekad lijepo živjelo, kako je srednja klasa nekad imala puno više nego što to ima danas. Nerado slušam priče kako se živjelo u doba druga Tita jer sam, za razliku od njih koji žive u poricanju istine svjesna nekih stvari. Nitko me ne može razuvjeriti da su te generacije zapravo živjele na kredit, a kamate su tek sad u potpunosti došle na naplatu njihovoj djeci i unucima. Došli smo do toga da prosječna obitelj mora biti sretna ako preživljava od mjeseca do mjeseca jer je to znak da bar možete preživljavati, da bar imate nekakva primanja, za razliku od onih manje sretnih kojih je u Lijepoj našoj sve više i više. Zato dragi moji, pogledajte malo oko sebe i u ovim, za mnoge, teškim trenucima, pomognite koliko god možete. Možda zvuči banalno, ali ako vaše dijete ima troje patike i punu sobu igračaka, odvojite višak i dajte nekome tko nema. Jer nekim je roditeljima uistinu teško obući i nahraniti svoju djecu. Odjeća i obuća za školu i vrtić može uvelike smanjiti već  ionako srezan kućni budžet, a svaka stvar dobivena na poklon može pomoći obiteljima za koje je svaki dan borba za preživljavanje. Zamislite da jedna obitelj umjesto da mora kupiti tri para novih patika ili papuča za školu za te novce može odvesti svoju djecu u kino u kojem nisu već odavno bila. Ili im pak priuštiti nešto drugo što si njihova djeca već dugo žele, a roditelji im jednostavno nisu mogli priuštiti. Kod nekih će to biti slatkiši, kod nekog neka igračka, a kod nekog čak i nešto još potrebnije. Teško je zamisliti da neka djeca u današnje vrijeme oskudijevaju u stvarima koje neka druga djeca uzimaju zdravo za gotovo. Zato kad već politička elita ne daje od sebe koliko bi mogla, uzmimo stvar u svoje ruke i pomognimo svojim bližnjima jer u današnje vrijeme nikad ne znate kad će pomoć i vama biti potrebna. Često čujem priče: ali kome bi dao stvari, ne znam nikoga kome bi trebalo. Skromni ljudi koji teško žive skoro pa nikad neće ići prositi od vrata do vrata već će se boriti zadnjim snagama da prežive, no ako se malo osvrnete oko sebe i pogledate kako žive vaši susjedi, susjedi vaših roditelja, vaših kumova i slično, bit će vam bolno jasno koliko je onih kojima je pomoć potrebna.

Podijeli sa Facebook prijateljima