Dječja igra

Do nedugo sam mislila da se moja djeca nikad neće međusobno igrati. Ali nekako se sve kockice slažu sve više, polako ali sigurno, upravo na svoje mjesto. Razlika između Karle i Krste je 3 godine, ali kako je Krsto veći i sve više oponaša svoju seku tako se to Karli sve više sviđa pa ga nekako bolje prihvaća. Naravno da tu ima i svađe i ljubavi i otimanja i grljenja, ali to je sve normalno u njihovom odrastanju. Još uvijek smo mi vjerojatno previše zaštitnički nastrojeni prema Krsti pa se miješamo u nihove igre, ali sve se više trudim ignorirati Karlina nastojanja da privuče pažnju na sebe nekakvim ponašanjem koje nikako ne možemo povezati s njom. Od toga da ga plaši, da mu namjerno uzima igračke koje nisu njoj interesantne jer ih je prerasla do udaranja.

Ali zato slavimo trenutke kad njih dvoje doista funkcioniraju u igri do te mjere da ne znam za njih. Jednom prilikom su legli zajedno u krevetić i Karla je Krsti čitala slikovnicu. Bilo je to doista za slikati. Ili kad se zajedno loptaju ili voze na biciklu. Te trenutke treba pamtiti i takvu igru nagraditi i pohvaliti, posebno onu stariju djecu s kojom se još uvijek možemo dogovarati jer su razumna. Sve ostalo je stvarno najbolje ignorirati i uopće tome ne davati nikakvu pažnju pa će se manje ponavljati jer je djeci najbitnija naša pažnja. Brzo se naviknu i na onu gdje ih špotamo pa zaborave da postoji i nešto drugo. A i mi to prečesto zaboravljamo. Ne trebaju imati puno stvari, već puno ljubavi.

Objavljeno u rubrici naše odgojne metode, Odgoj | Tag članka: , , , , . Označi link.