Nadam se da se većina od vas nije susrela s ovim problemom. Ako pak jeste onda zasigurno znate koliko je to iscrpljujuće za roditelje. Bar je tako bilo za mene. Svaki roditelj želi najbolje za svoju djecu pa tako i zdravu, uravnoteženu prehranu. Većina roditelja onda pomisli: Kad bi im samo mogli objasniti koliko je to zdravo i pametno za njih, a oni bi razumno prihvatili naše sugestije i savjete… Sve bi bilo lakše. S Ivonom i Vidom se ovaj problem pojavio u otprilike isto vrijeme, kad su napunili godinu i pol. Iako me ljudi razuvjeravaju, nitko me do sad nije uspio uvjeriti u netočnost mojih tvrdnji. A ja tvrdim da su roditelji oni koji su odgovorni za svoju djecu i jedino oni su doveli svoju djecu do toga da ne žele jesti voće. No ni ja sama ne znam gdje mi se točno omaknula greška.
Nekako usput (da to nisam niti shvatila) uspjela sam odviknuti svoju djecu od voćnih okusa. Kad sad razmišljam o tome, mislim da se to dogodilo u trenutku kad smo trebali prijeći s voćnih kašica na cijelo voće. Tu je očito nastala neka greška. Djeca nisu više baš voljela voćne kašice, a na cijele voćke (jabuke, kruške, šljive) ih nisam uspjela naviknuti. Kad sad razmišljam mislim da se nisam dovoljno trudila. I tako sam se uskoro našla u začaranom krugu potpunog nejedenja voća. Užasno me to frustriralo i koliko god da sam im nudila voće, nikako ih nisam uspijevala naviknuti na svježe voće. Ivonu sam uspjela naviknuti tek sa kojih 3 godine i bila sam jako sretan kad se to dogodilo. No i danas, moram priznati, od voćnih okusa draži su joj čokoladni. Pa će tako uvijek radije izabrati kruh i kinder ladu, a rjeđe kruh i pekmez. Radije će izabrati puding od voćnog jogurta i sl.
S Vidom mi se isti problem počeo javljati u isto vrijeme i jednostavno nisam mogla vjerovati da sam opet negdje pogriješila. A Vid je još tvrdoglavije dijete od Ivone i znala sam da ću s njim imati još većih problema da ga priviknem na voćne okuse. Muž i ja smo isprobavali svakojake trikove, ali mislim da nismo bili dovoljno dosljedni. Jedan dan bi miksali ili rezali voće i nakon sat – dva nagovaranja uspjeli ga nagovoriti da stavi u usta pola zalogaja, ali drugi dan bi opet bili preumorni za novo dvosatno nagovaranje na tako male rezultate. Onda bi dva – tri dana odustali od svog nauma, a onda opet četvrti dan krenuli u akciju. Mislim da je tu bila ključna pogreška, da smo trebali svaki dan, malo po malo nuditi voće i to na vrhu žličice, da ga polako priviknemo na nove okuse.
Poznajem roditelje koji su svoje dijete potpuno nesvjesno odviknuli od skoro svih okusa, mali je sa nepune dvije godine jeo samo paštete, a odbijao sve druge vrste hrane. Kad su otišli kod pedijatrice po savjet, ona im je rekla: Dragi moji, sad lijepo polako… Svaki dan ga morate navikavati na ostale okuse. Na vrhu žličice i postupno, kao u dojenčeta. I roditelji su uspjeli.
S dvije godine smo Vida nekako uspjeli nagovoriti na voće, ali sa svakojakim 
prevarama. Počeo je jesti samo jabuke i banane, a ostalo voće mu svakodnevno miksamo u voćne jogurte ili frape. U voćnim jogurtima najviše voli okus kupine, jabuke, a najmanje kruške. No mi se ne predajemo. Ovaj put smo dosljedniji nego inače. Svaki dan u posljednjih par mjeseci uzmem 10-tak minuta na dan za pripremu domaćih voćnih jogurta i znam da je to vrijeme dobro utrošeno. Odlična stvar je što za pripremu voćnih jogurta mogu iskoristiti sve ono bakino voće s voćnjaka koje nije baš lijepog izgleda, ali je izuzetno zdravo jer nije špricano. Tako iskoristimo sve bakine male i neugledne (ali odlične) jabuke, a u posljednje vrijeme za jogurte sam počela kuhati i mrkvu i dodavati u voćni jogurt. Priprema je jednostavna, a klinci obožavaju sudjelovati u pripremi domaćih voćnih jogurta. Uzmemo plastičnu visoku, ali usku posudu i u nju ubacimo željeno voće (ili pak mrkvu), dodamo jogurt i malo šećera te sve zajedno smiksamo štapnim mikserom. Ako miksam kupine ili pak jagode onda 
jogurt procijedim kroz gušće cijedilo za juhe te ga onda ponudim djeci. Najdraže im je kad jogurte stavim u male šalice za kavu jer onda se oni šale kao da i oni piju svoju kavicu. A Vid ako ne želi, onda mu ja malo pomognem i dohranim ga žličicom. A i on me sam ponekad pita: A da me malo dohraniš? Pa tko bi mu odolio?
Ivona pak ne voli kiselkaste okuse pa tako salate gotovo da uopće ne jede. Izuzetak je zelena salata koju ne kiselim puno. No isto tako ne jede niti paradajz, krastavce na salatu, papriku i bilo koje povrće pripremljeno na salatu (mahune, karfiol…) Negdje sam pročitala da je od velike pomoći kad djeca ne vole jesti određenu namirnicu da im se ponudi da sami pomažu u pripremi te iste namirnice. To znači da je isprobaju svojim malim prstićima i iz prve ruke vide kakva je. Ivoni je pred par tjedana bila sestrična na praznicima i kad sam ja kuhala ručak malo su mi pomagale, a onda su me upitale da li imam neko povrće da i one same kuhaju svoju juhu. Kako sam u 
frižideru upravo imala dosta povrća s bakinog vrta, dala sam im da režu mahune, krumpir, paradajz, papriku. Ivona je s velikim zanimanjem cijelo vrijeme rezala samo paradajz i nakon dobrih desetak minuta me upitala da joj dam vilicu da ga može probati. Pojela je cijeli paradajz, samo me zamolila da li joj ga mogu malo posoliti. Rekla je da joj je odličan. Voće često nudim i Vidu, ali s nekim grčem jer mi je teško potisnuti strah da će mi nakon njegovog rukovanja s kupinama, jagodama, kruškama kuhinja izgledati grozno. Iako znam da je to mala cijena prema onome što bi se time moglo postići. Ne govorim mu to i uvijek mu ponudim neke vrste voća da proba nešto kuhati s njima, on se uvijek pomalo ustručava primiti voće u ruke. Vjerujem kako osjeća moju nesigurnost. A to samo znači da moram posložiti neke stvari u svojoj glavi.
