Često sam bila u publici kad su se održavale dječje predstave. Bilo je i lijepih i smiješnih trenutaka, ali jedno je uvijek bilo isto: suze u očima njihovih roditelja i veliki ponos koji se mogao vidjeti u svakom njihovom pogledu. Jednom sam prilikom obavljala praksu u dječjem vrtiću kad su mališani vježbali za završnu predstavu. Svakog dana sam se pitala bi li reakcije i emocije tih roditelja bile iste kad bi prisustvovali svemu što prethodi tim dječjim predstavama.
Prva stvar koju morate osvjestiti je način na koji se odabiru teme za dječju predstavu. To je u 99,99 % slučajeva uvijek odrasla osoba što me u sustavu koji se kune da radi sve za dobrobit djece i njihov zdrav razvoj uistinu čudi. Pitam se gdje je tu poticanje djece na kreativnost i uopće pravo na slobodan izbor. Sukladno tome, odgajatelj je taj koji odlučuje tko će što glumiti. Probe za predstave održavaju se svakog dana po otprilike sat vremena. 90 % klinaca se uopće ne veseli probama, a ni samoj završnoj predstavi. Njima je svejedno da li će i što pokazati svojim roditeljima, a to je i normalna stvar. Samo mi roditelji tražimo potvrdu nečega što 
uopće nema smisla. Odlično izvedena i osmišljena predstava uopće nije pokazatelj toga što su klinci naučili u vrtiću. Neću se sad uvlačiti dalje u dublje raprave oko toga da je i to što su klinci naučili sasvim svejedno i neće imati utjecaja na njihovo daljnje obrazovanje. Nije li nama kao roditeljima važnije da li su bili sretni provodeći svoje vrijeme u vrtiću? Ako nije, trebali bi se zabrinuti. Probe prekidaju dječju igru i prisiljavaju veliku većinu djece da se bave nečim što ih uopće ne zanima. U to vrijeme mogla bi se baviti nečim za što su prirodno zainteresirana, primjerice crtanjem, nogometom, pisanjem, slobodnom igrom s prijateljima ili slično. Od toga bi i sama djeca imala više koristi. No budite iskreni, da li i vama dječje predstave ne izgledaju kao obična zabava za odrasle? Mi odrasli trebali bi već i sami odavno znati pronaći načine da se sami zabavimo, a djecu pustiti da uživaju u svakom trenutku svoga djetinjstva i da svaki trenutak provedu na najbolji mogući način. Jedino tako djeca mogu biti 100 % slobodna i sretna.
Dakle, sve ono što će vam odgajatelj reći oko priprema za dječje predstave, većinom je neistina ili ono što je on htio vidjeti. Odgovorno to tvrdim iako ću možda zbog ovog teksta dobiti mnogo negativnih komentara. Uvijek me zanimala samo jedna stvar. Zašto se dječje predstave rade: zbog roditelja ili zbog djece. Ako je zbog roditelja, to smo već ustvrdili da nije potrebno. Ako je zbog djece, zašto nisu bolje prilagođene njihovoj dobi?
Savršena varijanta dječjih predstava koja bi trebala zadovoljiti i klince i odrasle bi bila 
slobodna, spontana gluma. Klinci bi na završnoj predstavi mogli jedni drugima zadati određenu temu i odrediti glumce za pojedinu scenu. Kladim se da bi to bilo savršeno. Klinci bi bili oduševljeni, a roditelji bi mogli vidjeti kako se njihova djeca snalaze u novonastalim situacijama, ali isto tako i što ih zanima. Klinci su spontanom glumom sposobni napraviti najbolju predstavu na svijetu. Budite uvjereni u to!
Danas sam probala nešto slično izvesti sa svojim klincima. Ivona je bila zadovoljna i jako joj se svidio moj zadatak, ali isto tako je bila zadovoljna i svojim snalaženjem u situaciji koju sam zadala. Nadam se da je shvatila bit spontane glume i da će je slijedeći put sama potaknuti sa svojim temama, temama koje nju najviše zanimaju. E, to bi za mene značio uspjeh!
Ovog puta sam ja bila prodavač ispred punog stola stvari. Stol je bio pult sa stvarima. Ivona je bila lopov koji je trebao ukrasti jednu od stvari, a mene uvjeriti kako nije ništa ukrao. Bude li imala dobre argumente, dat ću joj da uzme stvar koju je pokušala ukrasti. Četverogodišnji Vid nije shvatio bit igre i nije mu se svidjela. Otišao je raditi nešto drugo. Ivona je ubrzo stigla sa svojom vrećicom i brzinom munje te skoro neprimijetno uzela jednu stvar sa stola. Strpala ju je u vrećicu i kad sam je pitala što radi imala je razne zanimljive odgovore. Situaciju smo neprestano ponavljale, a ubrzo mi je uzela sve sa stola, uključujući i daljinski upravljač i suprugov metar, stvari koje uopče nisu bile predviđene za „veliku krađu“.
Neke od najzanimljivijih isprika bile su:
„Mislila sam da spavate pa sam uzela i htjela platiti poslije.“
„Ne, nisam ukrala, to sam već prije kupila u drugom dućanu.“
„ Idem samo malo dalje pogledati da vidim bolje igračku za bebe. Ovdje mi taaaako sunce smeta da ništa ne vidim.“
„Idem samo ovdje ispod drveta jer pada jako kiša pa ne vidim što kupujem. Odmah ću vam vratiti predmet.“
Svi smo se od srca nasmijali i bilo je to najzabavnije prijepodne ovog tjedna.
