Ovaj tekst ne pišem zato jer mislim kako sam upravo ja roditelj koji ne sputava svoju djecu već zato jer to želim postati. Često u posljednje vrijeme primjećujem kako mi roditelji liječimo svoje komplekse vičući na svoju djecu i dijeleći im kojekakve nezaslužene kazne. Kad sam po prvi put postala roditelj, mislila sam da znam sve ili bar dosta toga. Dobar odgoj za mene je značio baš svaki put pravilno reagirati na dječje ponašanje koje želimo ispraviti, tj. koje nama odraslima ne odgovara iz nekog razloga. Uz to je za nositi etiketu na kojoj piše“dobar roditelj“ bilo potrebno svaki slobodan trenutak provesti s djetetom igrajući se s njim igre koje bi mi odrasli željeli da se dijete igra i na način na koji bi željeli da se igra. Tako sam cijele dane provodila kuhajući sa svojim malim zlatom ili pak čitajući joj slikovnice koje su po meni bile poučne i zabavne za dijete te dobi. Ako mi se slučajno njene igre ne bi sviđale odmah bih ih prekidala i nudila joj ono što sam smatrala dobrom igrom. Isto bih reagirala u svakodnevnim situacijama i zadacima koji su se našli pred mojom djevojčicom. Tako bi nekada kad je moja sad već šestogodišnja Ivona primjerice pokušala podići veliku zdjelu punu vode, odmah dotrčala do nje sprečavajući je da to učini nudeći joj detaljna objašnjenja zašto to ne bi bilo pametno. Danas zaključujem kako je upravo zbog toga bila zakinuta za nešto neprocjenjivo kao što je osobno iskustvo i baratanje predmetima, a sva moja detaljna objašnjavanja nisu joj vrlo vjerojatno ništa značila. Danas bi svoje treće dijete vjerojatno ostavila da sama vidi što će se dogoditi bude li podigla zdjelu punu vode. Dijete iz pozitivnog ili negativnog ishoda nastale situacije treba samo izaći kao pobjednik. Pobjednik bi po mojim nekadašnjim kriterijima Ivona u opisanoj situaciji bila kad bi uspjela podići zdjelu punu vode bez da je prolije. Danas bi je pak smatrala pobjednicom ako bi nešto naučila iz opisanog događaja, tj. ako bi stekla određeno iskustvo u baratanju predmetima u ovom slučaju. Kad bi se voda prolila, to bi joj dalo još prilika za nova iskustva. Dala bi joj krpu i ponudila joj da pobriše pod ako to želi. Ako bi se trebala presvući, to bolje! Bila bi to još jedna prilika za vježbanje samostalnog odijevanja. Odgovorno tvrdim da se roditelj u 99 % slučajeva ne bi trebao miješati u dječje nesuglasice i rješavati ih umjesto njih. Isto tako je 99 % roditeljskih prigovaranja sasvim nepotrebno. Zato kad slijedeći put započnete rečenicu poput ove: Nemoj molim te… Zašto si baš sad… Zar ne bi mogao… Zar moraš baš sad… stanite i razmislite da li je stvarno potrebna.
Teško je roditeljima osvjestiti da je većina problema koje osjećaju u odnosu sa svojom djecom isključivo njihov problem. Očekivanja koja roditelj postavlja pred svoju djecu veća su nego ikad u prošlosti. Uz to su roditelji uvjereni kako se sve to što očekuju od djece uopće ne treba govoriti nego se podrazumijeva pa s djecom uopće ne razgovaraju o svojim očekivanjima. Isto tako količina vremena koju roditelji provode sa svojom djecom kraća je nego ikad. Vrijeme nam troše razna smetala kao što su: računala, televizija, sve duže radno vrijeme, ali i odlasci u kafić i slično. Uz nedostatak zajedničkog vremena stres je u 21. stoljeću učinio svoje i svi mi jedva čekamo da svoje frustracije liječimo konstantnim prigovaranjem. Napravite test i ostavite svoju djecu da se jedno poslije podne igraju u miru. Svedite prigovore i upadice na minimum minimuma i uključite se samo ako je nešto opasno
i treba pod svaku cijenu spriječiti. Nećete primjerice sjediti prekriženih ruku ako jednogodišnje dijete stoji na vrhu stola. Garantiram vam da će se djeca igrati slobodno i osjećat ćete puno manju količinu stresa. No dajte i svojoj djeci vremena da se prilagodi ovoj novonastaloj situaciji. U početku će vjerojatno biti zbunjeni i dolazit će do vas svako malo. Nježno ih pitajte što su trebali i uzmite u ruke knjigu ili nešto drugo. Vjerojatno će vrlo brzo otići dalje na igru. Roditelji su bombardirani velikom količinom informacija iz okoline koja im savjetuje kako se treba ponašati prema djeci pa ponekad od drva ne vide šumu. Za dobar odgoj nije potrebna mudrost, samo puno ljubavi i razumijevanja. Nekad je roditeljima bilo lakše jer nisu imali ni vremena ni prilike stalno se uplitati u ponašanje svoje djece pa su djeca mogla nesmetano istraživati i otkrivati svijet oko sebe.
Danas sam, primjerice skuhala djeci čaj i kad sam oprala suđe i okrenula se, primijetila sam da Ivona pije čaj jezikom kao što to čine mace. Jedva sam se suzdržala da joj isti tren ne prigovorim: Kaj to radiš? Kak se pije čaj? Prestani s glupostima i pij čaj normalno kak se pije. No uspjela sam primijetiti kako to nije uopće potrebno. Okrenula sam glavu na drugu stranu i razmislila na drugačiji način: Zašto dijete ne bi smjelo probati piti čaj na ovaj način? Kome to smeta i što se može dogoditi? Dijete je prirodno zainteresirano za svijet oko nas. Dopustimo mu zato da ga nesmetano i neopterećeno istražuje. Nekon toga Ivona je prst umočila u čaj i kap po kap pila čaj s prsta. Pomislila sam: Sad je stvarno previše, sad moram reagirati. Ali pitanje je: Koji bi bio pravi razlog takve moje reakcije? Sebičnost i moja bezrazložna potreba za održavanjem i poštivanjem reda. A red smo zapravo izmislili mi odrasli i sukladno tome, bitan je samo nama. Ako to osvjestimo, poštedjet ćemo si puno nesporazuma, nervoze i svađa s mališanima. Zato nisam uopće reagirala. Ivona je nakon 5 minuta izvdila prste iz čaja i popila ga normalno do kraja. Moram napomenuti kako me slijedeća moja misao porazila do temelja: Da je netko bio kod nas u gostima, sigurno joj ne bi dopustila da pije čaj na ovaj način. Prestrašno je kad spoznamo da su nam ti ljudski maniri što se tiče održavanja reda bitniji od vlastite djece.
Nekad sam osjećala ugodu ako sam provela dovoljno vremena u igri sa svojom djecom, ali bile su to samo moje sebične procjene vlastitih osjećaja. Pitanje je kako su djeca proživjela taj dan. Ponekad je bolje ne miješati se u dječju slobodnu igru i čekati kada će nas, u kojem trenu i koliko dijete trebati. Uzalud provedete cijeli dan sa svojim djetetom misleći kako ste najbolji roditelj na svijetu ako mu već slijedeći dan stalnim prigovaranjem uskratite slobodnu igru iz vlastitih, sebičnih razloga. Tome moram nadodati kako si mi roditelji prečesto dajemo za pravo određivati što je igra, a što ne. Ponekad čujem roditelje kako govore: To nije igra, igrajte se ljepše, igrajte se nečim drugim… Tko smo mi da određujemo što je ljepša i kvalitetnija igra. Ponekad je to igra lutkama, ali ponekad i skakanje sa stepenica. Buka je sastavni dio dječje igre iako nas često smeta… Razmislite o tome i pokušajte se isključiti kad vam bude slijedeći put smetala…
