Roditeljstvo u krizi

Piše mr. Jelena Klinčević, spec. kliničke psihologije

Stalno slušam ljude koji se osjećaju bespomoćno i neadekvatno u svojoj koži, kao da ih život razapinje na sve strane a oni nikako da pronađu mjerilo u kojem bi ga lakše organizirali i podnosili… Kao roditelji smo pogotovo na kliskom terenu, jer je naš najvažniji životni zadatak – da podignemo i u svijet pošaljemo vlastitu djecu, danas teži nego ikada prije. Prečesto smo kao roditelji bespomoćni, razapeti, ugroženi, nesnalažljivi i nesigurni, puni tjeskobe. Većina roditelja barem povremeno pati od mučnog osjećaja neadekvatnosti, osjećaja da nitko ne razumije njihov jad i razočaranost, a ako to ipak pokušaju nekome povjeriti nailaze na neodobravanje ili mudrovanje, instant savjetovanje kako da riješe ili zaobiđu neke probleme, nakon čega su još jadniji i nemoćniji. Sve što čuju već su i sami pokušali ili im zvuči posve neprihvatljivo, pa su još više zbunjeni. Kako drugima uspijeva a meni ne?! Da, možda imate dojam da je tuđe roditeljstvo lakše od vašeg, ali to je najčešće zato što ste previše opterećeni vlastitim problemima, a možda i zato što se mnogi oko vas pretvaraju kako njima sve polazi za rukom. Čovjek pomalo gubi nadu da su povjerljivi razgovori mogući u stvarnom životu, polako ćemo postati poput Amerikanaca iz ovih novijih filmova (ah, jučer sam gledala jedan takav), koji svi odreda imaju svoje bračne ili osobne savjetnike i psihiće…Nije da se baš ja koja sam i sama takve profesije zbog toga bunim, ali nemojmo ljudi dragi pretjerivati, iskreni i otvoreni razgovori sa bliskim osobama su nezamjenjivi i na nama je da pronađemo neke ljude oko sebe s kojima su oni još uvijek mogući. Tek ako ih ne nađete, potražite pomoć stručnih savjetovatelja i psihoterapeuta, ali nemojte čekati prave velike probleme i poremećaje kad su stručnjaci neizbježni. Bolje je probleme prevenirati i savjetovati se na vrijeme… Jedna je od poruka koja se provlači kroz moje tekstove okrenuta stalnom apelu na svakog od nas da se brine sam za sebe i vlastitu psihičku prilagodbu. To se čini jasno i logično.  A ipak u životu, a pogotovo u praktičnom radu stručnjaka koji se bave mentalnim zdravljem, stalno srećemo ljude koji svoje vlastito stanje i probleme zanemaruju ili negiraju. Kod roditelja koji su nezadovoljni i iscrpljeni, tjeskobni i zabrinuti, ali to ne rješavaju, uočavam da bi svi oni u pravilu htjeli da su im djeca dobra i odgovorna, da barem s njima nemaju problema… Eh, dragi moji nezadovoljnici koji ste u roditeljstvu htjeli naći oazu svog duševnog mira, slični ste ožednjelome u pustinji koji halucinira… U svemu, pa i u roditeljstvu, prvo morate poći od sebe i vlastitih problema. Ako prejako reagirate na sve one situacije koje nazivamo odgojnim problemima, bit će da sami sa sobom niste dobro. Ne, nisu djeca kriva. Vi imate odgovornost. To ste već znali, ali vrijedi ponoviti, zar ne?

Objavljeno u rubrici Psihološki savjetnik | Tag članka: , , . Označi link.