Piše: mr. Jelena Klinčević, spec. kliničke psihologije
Dugo sam već u ovom poslu, a stalno mi dolaze novi ljudi sa dobro mi znanim problemima. Njima su ti problemi novi, veliki, ne znaju kako se nositi s njima, a ja se moram usredotočiti na pronalaženje pristupa kojim ću im najprikladnije pomoći. Pristup, naravno, ovisi o ljudima, nije dovoljno definirati problem i znati rješenja, treba ih primjereno objasniti i uvježbati provedbu tih rješenja, ali sve to nije naša današnja tema. Kad mi dolaze roditelji koji smatraju da njihovo dijete ima psihičkih teškoća, onda su to uglavnom zapažanja smetnji u djetetovom ponašanju i doživljavanju stvarnosti, a roditelji ne znaju kako trebaju postupati. Zapravo, oni su se već puno puta našli u tim situacijama, trudili su se odgojno djelovati, razmišljali su i dogovarali se međusobno kako riješiti problem, ali su njihovi pokušaji bili neuspješni. Savjeti se uglavnom traže tek kad smo svoja rješenja iscrpli i ne znamo više što bi…. Ali tad su posljedice dugotrajnih problema na djelu, pa se ljudi više ne mogu igrati vatrom kad već bukti požar… Mogu vam reći da nije lako biti vatrogasac, stvarno se treba pribrati i birati efikasna sredstva. U odgoju i problemima sa djecom ima puno dobrih pristupa i rješenja, iako nisu uvijek sva lako dostupna ni dostižna. Jedna od temeljnih poruka koju na početku rada nastojim prenijeti uznemirenim roditeljima, iscrpljenim i poraženim u borbi sa problemima u ponašanju svog djeteta, odnosi se na potrebu da se oni smire i prestanu osuđivati svoje dijete. To je jako važno: smiriti se i ne osuđivati dijete. Težina osude koju roditelji tovare djetetu na pleća preveliko je breme koje blokira mogućnost da se dijete promijeni. Još je gore ako roditelji osuđuju i sebe jer smatraju da je djetetov problem pokazatelj njihove roditeljske nesposobnosti. Svakome se može dogoditi da bude neuspješan, svatko može imati probleme. Ljudi moji, nećemo se valjda prenemagati i simulirati nekakve idealne životne priče?! Osim toga, nemojmo se precjenjivati, nismo mi bogovi – iako smo roditelji, ne ovise sve stvari u djetetovom životu o nama. Naravno da roditelji žele da dijete odraste u osobu koja će biti sposobna živjeti samostalno i odgovorno. Istina je, međutim, da to roditelji ne mogu učiniti umjesto djeteta. Dijete ima odgovornost da postane netko, osoba koja u njemu nastaje vrijednost je koju smo mi roditelji donijeli na svijet i sudjelujemo u njenom oblikovanju, ali nismo bogovi i ne držimo sve konce u svojim rukama. Zato se ne trebamo držati nadmoćno, kao da sve znamo i možemo. Djeci to ne treba. Dovoljno je da budemo dobar primjer, da živimo po načelima koja njima želimo prenijeti, da smo smireni i ozbiljni, prisutni kad treba i zabavni koliko je to moguće… Eh, kakve su to krasne, gotovo božanske osobine, zar ne?
