Piše: mr. Jelena Klinčević, psihologinja
Kad pogledamo svijet oko sebe ne trebamo biti genijalci da bismo uočili da je nedovoljno dobar ili je čak nepodnošljivo loš u mnogim svojim aspektima, pa da poželimo neko ljepše i sigurnije mjesto u kojem će stvari biti pod našom kontrolom… Oduvijek su postojala sredstva koja su ljudima davala odmak od svega što ih frustrira ili opterećuje, što ih boli ili povređuje, što im govori o problemima i neuspjesima. Još u prethistoriji otkrili smo utjehu u raznim psihoaktivnim tvarima, stvarali smo rituale i ideologije, predavali se užicima u hrani, seksu ili čak ljubavi, koji nas udaljuju od naših neuspjeha i nemoći da ih nadvladamo. Nova vremena donijela su sofisticirane tehnologije koje naizgled nude socijalno prihvatljivije načine bijega od sebe i stvarnosti. Kad već u stvarnom svijetu ne uspijevamo zadovoljiti svoje potrebe, zašto ne pokušati u virtualnom, u kojem se čini da je to moguće? Nema o čemu ljudi ne mogu biti ovisni, u smislu potrebe da im to «nešto» umiri i nahrani dušu, a stručnjaci za mentalno zdravlje bave se pitanjem kada i kako to «nešto» postaje psihopatologija. Životni realitet brži je od razvoja medicinske nomenklature, pa tako već godinama u nekim dijelovima svijeta postoje klinike za liječenje internetske ovisnosti, a u stručnim krugovima još nema suglasnosti o kakvom se točno poremećaju radi. Razmatra se da u slijedećem, petom Dijagnostičkom statističkom priručniku za psihičke poremećaje, koji je u pripremi, bude uvršten i poremećaj pod nazivom Ovisnost o internetu. Kako sada stvari stoje, taj bi poremećaj ovisnosti mogao biti svrstan u grupu opsesivno-kompulzivnih poremećaja. Kao što alkoholičar nije ovisan o boci nego o onome što je u njoj , tako je internetski ovisnik ovisan o računalnim sadržajima, pa se obično govori o tri podtipa: ovisnost o računalnim igrama (online ili offline), ovisnost o pornografiji ili ovisnost o dopisivanju putem interneta. Da bi se bilo koji od tih problema u korištenju interneta mogao označiti psihičkim poremećajem trebaju biti zadovoljena četiri kriterija:
- Pretjerano korištenje sa izraženim gubitkom osjećaja za vrijeme i ostale potrebe i obaveze
- Apstinencijska kriza kad je računalo nedostupno (razdražljivost, napetost, depresivnost, nesanica, fantazije i snovi o igrama)
- Tolerancija, pojava da sve više vremena treba provesti za računalom da bi se postiglo isto zadovoljstvo uključujući potrebu za boljim računalom, novim softverima i boljom opremom
- Negativne posljedice u stvarnom životu ( školski ili radni neuspjeh, zanemarivanje obaveza, povlačenje iz društva)
