Odgovornost roditelja prema djeci

Sjećate se da sam prošli put sugerirala sliku žednoga u pustinji koji svoju fatamorganu doživljava kao spas, uspoređujući je sa idejom frustriranog i tjeskobnog čovjeka koji bi u ulozi roditelja zahvaljujući svojoj divnoj djeci našao utočište od svega lošega… a tamo utočišta nema… Odgoj djece samo se na trenutke pokazuje kao jednostavan i očaravajući posao, većini odraslih je vrlo naporno i jedva se uspijevaju raspostrijeti po svim ulogama i obavezama koje imaju u svom životu. Pošto im se čini prilično razumna ideja da su kao roditelji dužni svoju djecu navesti da se ponašaju na pravilan način, da imaju ispravne životne vrijednosti, navike, stavove i da se dobro osjećaju, roditelji se mahom bace na posao da sve gore navedeno i postignu. I ja sam prošli put ponavljala kako su roditelji odgovorni, sjećate se. Da, ali roditelji su odgovorni za sebe, a ne za djecu. Gore postavljeni cilj trebaju postići djeca, a ne roditelji. Kako to mislim? Pa ne žive roditelji živote svoje djece da bi oni sami trebali odgovarati za probleme koji nastaju u tim životima. Djeca su samo na samom početku života posve ovisna o odraslima, ali vrlo brzo pokazuju interes za okolinu i postupno stječu kompetencije potrebne za život. Roditelji imaju odgovornost prema djeci u smislu putokaza, primjera i smirenih pouzdanih autoriteta koji mogu pomoći ako je to potrebno. Roditelji nisu odgovorni za djecu u smislu odrađivanja stvari umjesto djece i sprečavanja djece da pogriješe ili da osjete emocionalnu bol, ne trebaju ih štititi od života samog. Djeca ionako misle svojom glavom, biraju kako se osjećaju i kako se ponašaju, a to se roditeljima uopće ne mora sviđati. Mi odrasli imamo dovoljno iskustva da često unaprijed znamo što je dobro a što nije dobro, ali klinci ponekad idu glavom kroz zid. Vidim da vas zabrinjava smjer kojim sam krenula. Bojite se da ću reći da ih trebate pustiti da pogriješe. Na greškama se uči, kaže stara mudrost, ali vi ne biste htjeli da to vrijedi za vašu djecu. Užasava vas mogućnost da pustite svoje dijete iako znate da je na krivom putu, a vi ste zaduženi za njegovu dobrobit. Razumijem vas i kao majka i kao psihologinja. U obje te uloge često sam proživljavala duboku zabrinutost za dobrobit osobe koja me ne sluša, a ja joj nudim rješenje. Jedino što u toj situaciji mogu je da ostanem mirna i ozbiljna u nadi da će druga strana dobro promisliti o svojim potezima. Ako odluči postupiti po svome preostaje mi da joj pomognem kod eventualnih loših posljedica. Užasnuti ste čitajući ovo? Možda još niste doživjeli da dijete stvarno postupa onako kako vi ne odobravate. Naravno, vi mu možete zabraniti, možete ga kazniti, možete ga staviti u kućni pritvor, stvari mogu ostati u vašim rukama. Prividno i privremeno. Kad tad će se dijete otrgnuti s lanca, a tad bi zbilja moglo biti opasno….

Podijeli sa Facebook prijateljima