Muke roditeljstva

Trenutno sam opet na jednom od neprebrojnih ispita roditeljske strpljivosti i ustrajnosti. Svaki dan polažem te ispite  već skoro dvadeset i tri godine, odkad sam postala mama. I puno sam puta pala na ispitu. Završiti fakultet bilo je neusporedivo lakše. Znam da ne bi trebalo očajavati zato što netko u dobi od jedanaest godina ne pokazuje potpunu spremnost da svlada računske radnje sa razlomcima, ali svako malo, pišući ovaj tekst, i čitavo jutro prije toga dok sam razmišljala što vam danas želim reći, utrčavam u sobu moje kćeri da vidim rješava li matematičku zadaću. A ona ima neki svoj tempo, andante, neće njoj matematika nikamo uteći…Pametna je, odlična učenica, ja to znam i ponovno se pitam zašto sam tako živčana kad radi male greške koje pokazuju da joj ti razlomci još nisu sasvim jasni. Zato što njena mama nešto odavno zna ne treba misliti da je to ta ista mama odmah nepogrešivo znala, pa nije valjda da se zbilja uzrujavam zbog toga?! Da, kao i zbog mnoštva drugih sitnica. Priznajem i odmah mi je lakše.  Znam da ove tekstove čitate jer ste i sami roditelji pa svakoga dana prolazite slične roditeljske muke, zar ne? Od djece očekujemo da su temeljita, uporna, marljiva, dobra, pristojna, odgovorna, spretna, snalažljiva….Popis je beskrajan, sve same životne vrline i vrijednosti koje će omogućiti da dijete bude samostalna i cjelovita osoba, sposobna za životne izazove. Strahujemo pred svakom situacijom koja dovodi u sumnju doraslost djeteta za zla i nevolje ovoga svijeta, osjećamo tjeskobu a često i pravu užasnutost kad stvari ne idu kako treba. Roditeljske emocionalne reakcije na dječje ponašanje su neizbježne. Kad jednom postanemo roditelji nikad više nismo osobe kakve smo prije bili, pred nama je radikalna promjena života u kojoj se nerijetko gubimo i sumnjamo sami u sebe. To je ono bitno. Mi odrasli, roditelji, često smo nesigurni i osjećamo se nedoraslo. Naravno da to rijetko priznajemo, pogotovo ne svojoj djeci. A mnogi odrasli tog svog stanja nisu čak ni svjesni, pa projiciraju vlastitu nesigurnost na djecu koju odgajaju. Strah, zabrinutost i povrijeđenost doživljavamo skoro svakodnevno. To ljude iznanađuje bez obzira koliko dugo traje i koliko je intenzivno, uvijek se iznova čudimo kako nam je teško kad zbog svoje djece (opet? opet!) doživljavamo duboku bol. Nismo bili spremni? Mislili smo da je roditeljstvo nešto ugodno i lijepo… I jest, puno puta, ali kod svih vrlo bliskih emocionalnih odnosa, dubina ugodnih stanja proporcionalna je onim neugodnima. Kaže se da nas najviše mogu povrijediti oni koje najviše volimo. Najbliskiji odnosi povećavaju intenzitet tjeskobe i zabrinutosti u našem životu. Najviše strahujemo zbog onog do čega nam je najviše stalo. Tako je to. Pa kad znamo da je tako, iskoristimo to za promjenu, neka to bude poticaj za napredak.

Objavljeno u rubrici Psihološki savjetnik | Tag članka: , , . Označi link.