Dajte im zraka

Treba mi prostor.  Za disanje, osobni razvitak. Za mir i odmor. Za sebe, vlastito istraživanje i slobodu… Mislim da znate o čemu je riječ. To je rečenica koju ste već izgovarali i čuli da je drugi govore. Jednom, možda se više toga i ne sjećate, vaše je dijete u dobi od dvije godine zatvorilo vrata svoje sobe i naredilo vam: Nemoj ići za mnom. Tada to počinje, s razvojem samosvijesti već u ranom djetinjstvu javlja se potreba da imamo trenutke samo za sebe i neke svoje stvari. U tom smislu koristimo riječ prostor, ne samo kao fizičku činjenicu, nego kao mjeru unutarnje izdvojenosti, razdvojenosti od drugih ljudi. Svatko treba osobni prostor, mjesto svoje privatnosti na kojem može biti bez maske i poze. Svatko ima neki prostor koji se može nazvati vlastitim. A ako ga nema, nešto mu se gadno dogodilo, drugi su ga porobili ili ga drže pod staklenim zvonom, svejedno. Čak i tada ljudi mogu imati unutarnje izvore snage i sebesvojnosti, svemu usprkos. Danas bih htjela progovoriti koju riječ s onim roditeljima koji vjeruju da je njihova misija da ostvare savršeno zajedništvo sa svojom djecom, da u svojoj obitelji budu uvijek povezani, roditeljima koji žele biti najbolji prijatelji svojoj djeci i ne ostavljaju im dovoljno prostora za privatnost. U sve se miješaju, žele znati o svemu što dijete radi i što mu se događa. To nije dobro, kao što nije dobro ni prepustiti djeci da se bave sama sobom. Ispada da je problem pronaći mjeru u roditeljskoj povezanosti s djecom i davanju prostora za slobodu i autonomiju. Činjenica koje se roditelji boje je jasna: kad djeci damo prostor i slobodu, ona (manje ili više) griješe. Kad mogu istraživati različita rješenja i donositi odluke sigurno će činiti pogreške, a mnogi roditelji vjeruju da su oni dužni sačuvati svoju djecu od pogrešaka. Dijelom to čine zbog svoje ljubavi (ne žele da djeca budu neuspješna) a dijelom zbog svog ugleda (ne žele da oni budu neuspješni). Eh, teško je to. Djeca moraju dobiti prostor za svoje greške u životu, sviđalo nam se to ili ne. Ako ne smiju griješiti onda žive nekakav posuđeni život, marionete su koje pokreću njihovi roditelji, a tada imaju dvije razvojne mogućosti: postat će buntovnici ili poslušnici. Ako se pobune protiv vas i ostatka svijeta pred njima je buran i teškim rizicima ispunjen životni put, a ako slomite djetetov duh imat ćete pasivno dresirano stvorenje koje vama ne pravi probleme, ali će kasnije vjerojatno imati ozbiljnih problema u duševnom zdravlju. Znate i sami da se djeca rođenjem počinju odvajati od svojih roditelja, treba im zaštita i povjerenje, ali im treba i zraka, treba im prostora, sloboda i pravo na pogreške. Roditelji se boje i brinu zbog pogrešnih odluka i poteza svoje djece, to je normalno. Griješiti je ljudski (otrcana i neizbježna fraza). I mi smo griješili dok smo odrastali. A zar više ne griješite?!

Podijeli sa Facebook prijateljima