Gledala sam u emisiji Dobro jutro Hrvatska isječak iz dokumentarnog filma “Sretno dijete“. Uglavnom, film je o djetetu s posebnim potrebama i o tome koliko ljubavi i strpljenja imaju roditelji u brizi za svoje dijete. To me potaklo da iznesem svoje misli o tome koliko puta pomislim, a imam dvoje prekrasne i zdrave djece, kako su naporni i dosadni.
A u stvari samo žele da se poigram s njima barem na trenutak, ili ih zanima što radim jer su jednostavno znatiželjni i žele biti u centru događanja. Ili samo žele da ih pomazim, poljubim ili zagrlim. To je njima najpotrebnije i najvažnije na svijetu. Toliko se puta, nakon cijelog dana u kući s njima, uhvatim da sam nervozna pa reagiram burno na neku sitnicu koja vjerojatno nije vrijedna spomena, umjesto da sam sretna što smo zajedno i što se možemo igrati i smijati.
Trebala bih se uvijek sjetiti roditelja koji se brinu za svoje bolesno dijete 24 sata na dan samo da bude živo, a opet su bolje raspoloženi na kraju dana i sretni što je završio jedan dan i ponovno u iščekivanju novog dana puni nade i ljubavi. Šteta što čovjek ne može biti zahvalan na onom dobrom što ima, nego stalno teži nečem drugom.
Možda sad nakon što sam sama sebi osvjestila taj problem možda ću se bolje moći nositi s njim. Trebalo bi kad želimo vikati na njih, snažno ih zagrliti i poljubiti. Ljubav je lijek.
