Osjećaji su osobna stvar

Reći ćete da i nije neka mudrost to što piše u naslovu. A čija bi stvar trebali biti naši osjećaji?! Pod pretpostavkom da se njima uopće želimo baviti, da ne želimo od njih bježati. A kad bi u naslovu pisalo: osjećaji djece su njihova osobna stvar, mnogi bi odrasli osjetili poriv da reagiraju. Često se događa da se roditelji i odgajatelji osjećaju pozvanima da usmjeravaju i oblikuju osjećaje djece. Uzimaju si za pravo, čak smatraju da su to dužni, objasniti djeci kako bi se trebala osjećati. Nikome, a djeci ponajmanje, ne možete reći što bi trebali osjećati. Mislim, možete vi to, ali nema smisla. Ipak ne odustajete? Kad se davi u suzama prilazite mu s riječima : ne plači, nije tako strašno, kad se divljački ljuti obuzdavate ga gromoglasnim urlikom da se stiša, kad se zahliktava od smijeha upozoravate ga da ipak nije tako smiješno… Odraslima je intenzitet dječjih emocija uglavnom previsok, uzrujava ih i smatraju da ih treba kultivirati. Umjesto da nešto od tog bogatstva uzmu i osnaže svoje već iscrpljene emocionalne resurse, odrasli se i dalje troše nastojanjima da ukalupe i kontroliraju osjećaje (svoje) djece. To je mnogima zadatak od najveće važnosti i užasava ih lavina dječjih osjećaja koje ne uspijevaju krotiti. Zato moram naglasiti da osjećaje svoje djece trebamo prihvatiti takve kakvi su i pomoći im, ako treba, da ih oni sami prepoznaju i odluče što će s njima. Da, treba poštivati dječju sposobnost da upravljaju svojim emocionalnim prostorom, treba prihvatiti činjenicu da je u konačnici odluka o promjeni emocionalnog doživljaja u djetetovim rukama. Već u ranom djetinjstvu trebamo iskazati poštovanje djetetovoj sposobnosti da upravlja nekim svojim osjećajima. Ni mi odrasli često ne odrađujemo emocionalne stvari kako treba, pa nas nitko zbog toga ne pobire na red, a ako i pokuša, slaba mu je korist od toga. Znate da je tako, pa ne budite prezahtjevni i ne pokušavajte savršeno izbrusiti osjećaje svoje djece. Nema tog savršenstva, zašto da se uopće uzrujavate? To što je vama stalo da se vaša djeca dobro osjećaju i primjereno ponašaju je lijepo od vas, ali djeca se ne mogu osjećati i ponašati lijepo samo zato što bi to bilo lijepo. Prestanimo biti djetinjasti, mi odrasli, s tim našim idealizacijama djetinjstva. Nama se čini da smo, kad smo bili mali, bili dobri, sretni  i zadovoljni. Valjda jesmo, a možda je to tek optimizam pamćenja. Roditeljima je danas, kao što je bilo i prije, bolje da se koncentriraju na bazične egzistencijalne zadatke, a manje na bavljenje dječjim osjećajima. Dosta su im vlastiti, kao što rekoh u naslovu. Djeca će najbolje naučiti što i kako s osjećajima na vašem primjeru. Ne, nisu oni loši učenici, zapitajte se kakve učitelje imaju… Budite samokritični i odlučite biti uzor.

Podijeli sa Facebook prijateljima