Vjerujem da su već svi svjesni činjenice kako odgoj djece nipošto nije lak zadatak. Sigurno su se već i roditelji tek malog dojenčeta našli u situaciji koja od njih zahtjeva puuuno živaca i strpljenja. Sve je u redu kad su roditelji ispavani, emocionalno stabilni i kad ih nešto drugo u životu ne „izbaci iz takta“. A u doba recesije, otkaza i drugih problema roditelji su često iscrpljeni svakodnevnim problemima i umorni od svega. Tako se i meni „nakupilo“ svega tokom posljednjih par mjeseci. Iako već mjesec – dva osjećam kako gubim kontrolu nad djecom (polako, ali sigurno), tek neki dan je to sve doseglo svoj vrhunac.
Sve je krenulo na gore kad su stigle ljetne vrućine koje su ih počele sve više i više 
iscrpljivati, a nikako ih nisam mogla naviknuti na popodnevni odmor. Stvarno sam se trudila povećati im količinu sna kako bi lakše izdržali vruće dane koji su i za nas i za njih puni svakodnevnih izazova. No nikako nije išlo. Ivona (5) i Vid (2,5) već od zime ne spavaju poslije podne. Super smo se priviknuli na takav ritam i svi smo bili u šoku kad smo shvatili da im preko ljeta nedostaje dnevni odmor i da im se ponašanje drastično promijeni kad su neispavani. A i naši živci su onda sve tanji i tanji. A upravo u tome i je najveći problem. Nekako smo se našli u začaranom krugu vikanja i lošeg ponašanja i sva negativna atmosfera se prenosila iz dana u dan i bila sve gora i gora. Ja bih se probudila rano ujutro nenaspavana i nervozna. Odmah bi od njih zahtijevala svašta i bila bih nervozna kad bih shvatila da se opet ništa nije promijenilo. A zapravo sam ja bila ta koja je morala najviše toga promijeniti. Glupo je i nezrelo uopće očekivati da dijete samo promijeni loše ponašanje jer je ono uvijek izazvano roditeljskim ponašanjem. A mi smo odrasle osobe koje moraju pronaći način kako vladati svojom djecom.
Tako je sve što se nakupljalo u ova dva mjeseca izašlo na vidjelo neki dan. Djeca nisu spavala i od četiri poslije podne su bili ZA MENE nemogući. Napominjem za mene jer to vjerojatno nije bio slučaj i da je uz njih bila smirenija osoba, i oni bi se skroz drugačije ponašali. Bila sam skroz iscrpljena i trebao mi je odmor od njih. Nekako se dogodilo da sam danima bila s njima sama po cijele dane, a ima puno stvari koje čovjek uz dvoje male djece teško može napraviti bez ičije pomoći. Kad je muž došao s posla u 6 sati uvečer, svi smo imali svoja očekivanja koja se nisu mogla ispuniti jer su jedna isključivala ona druga. Djeca su očekivala da će sad tata i mama sve ostaviti i igrati se s njima. Muž je očekivao da će sjesti nakon napornog dana i popiti u miru kavu na terasi. Terasa je bila gotovo neprohodna od dječjeg bazena koji je trebalo isprazniti i hrpe stvari koje je trebalo raščistiti. Ja sam očekivala da ćemo oboje prionuti na posao i dovesti terasu i stan u kakav – takav red, a djeca će se lijepo i mirno igrati kraj nas. Na kraju je sve završilo žestokim ispadima bijesa (od strane djece) i s puno optuživanja (od strane odraslih). Djecu smo stavili na spavanje u pola 7 i odmah su zaspali. Sjela sam i odlučila da tako dalje ne može jer je vikanje začarani krug koji ja moram prekinuti. Ivona je u posljednje vrijeme sve glasnija i glasnija, a sve to pokupi od mene. Djeca viču jedno na drugo istim tonom glasa i istim rječnikom koji ja koristim kad vičem na njih. A tome je trebalo stati na kraj. No najlakše je nešto odlučiti, a najteže provesti u djelo.
No, što se mora – mora se, a što se mora – nije teško. Znam da će, promijenim li svoje ponašanje, sve krenuti na bolje, ali opet, ništa se ne može promijeniti preko noći.
Čitajući knjigu koju sam posudila u knjižnici „Zločesta djeca – naši mali 
anđeli“ shvatila sam u čemu leži većina problema. Stvar je u tome da svi mi želimo da se djeca bar malo sama zaigraju i kad su dobri i mirni, mi ih ne diramo nego se maknemo u stranu nadajući se da će to čim duže trajati kako bi i mi sami napravili svakodnevne poslove. No, čim djeca počnu svađu, viku, čim cendraju, mi reagiramo (na bilo koji način) i time im dajemo sasvim krivu poruku. To je da će odrasli obratiti pozornost na njih budu li se ponašali loše dok dobro ponašanje uopće nije nagrađeno pohvalama. Zaista, zašto ne bismo pohvalili svoje dijete kad se lijepo i mirno igra u svojoj sobi. Čim više pohvala, to bolje. A negativna ponašanja pak treba ignorirati i čim manje na njih reagirati. To je i najbrži način da ih „istrijebimo“. Vjerujem da postoje i drugi načini kako djecu dovesti u red, ali nešto sam shvatila čitajući knjige o odgoju i razmišljajući o njima. Sve je u nama i našem ponašanju. Mi smo odrasli i samo mi utječemo na svoju djecu. Zato treba promijeniti svoja očekivanja od djece i postrožiti očekivanja od nas samih.
Nadam se boljim danima i još boljim knjigama o odgoju koje će samo osloboditi naše roditeljske instinkte koje svi imamo u sebi. A oni vam sigurno kažu da budete smireni roditelj koji je siguran u sebe i kad zabranjuje nešto svojoj djeci i kad se s njima valja po podu.
