Kakav oslonac djeca traže?
Educa, 1995. god., 211 str., meki uvez.
Knjiga govori o djeci koja su pohlepna za vlašću, a iz činjenice da je knjiga Jirine Prekop postala bestseler možemo zaključiti da danas ima sve više takve djece. Zanimljivo je da su dječaci puno više pogođeni ovim poremećajem nego djevojčice. Prema nekim statistikama čak se govori o brojkama 5:1. Autorica nam prvo predstavlja četiri različita slučaja pohlepe za vlašću kod četvero različite djece.
- Prvi slučaj je Alexander čiji su roditelji vjerovali da su ga odgajali na isti način kao i stariju djecu s kojom nije bilo nikakvih problema. Alexander je rado išao u vrtić no u prvom razredu osnovne škole pokazalo se da nije baš najbrži u čitanju, pisanju i računanju. Kad ga je učiteljica pozvala pred ploču, kod njega je to izazvalo šok i odbijao je svaki daljnji odlazak u školu. Kad ga je učiteljica pokušala posjetiti kod kuće, Alexander se počeo ponašati vrlo panično i bijesno. Pedijatar je naslućivao da se radi o fobiji od škole.
- Drugi je slučaj Luisa, djevojčica koja je sa dvije i pol godine odbijala svaku vrstu hrane. Ležala je na odjelu za bolesti unutarnjih organa gdje su je hranili preko sonde. Liječnici nisu pronašli nikakav organski uzrok za odbijanje hrane te su zaključili da razlog leži u psihi djeteta. Luisa je čak prestala govoriti.
- Treći slučaj je Heiko, devetogodišnji dječak koji se žalio da ima strašnu glavobolju i da mu se noge i ruke koče. Provedene su ambulantne pretrage koje su upućivale na psihički uzrok. Heiko je posvojeno dijete s kvocijentom inteligencije od čak 135. Kad su njegovi roditelji usvojili malu djevojčicu od samo osam dana, Heiko je preuzeo ulogu pomagača.
- Četvrti slučaj je Michael čiji su roditelji nastavnici. Michael je od malena gluh pa su ga roditelji dali u školu za gluhu djecu. Nastavnici u toj školi izjavili su da on nije sposoban za tu školu jer ga se ne može naučiti čitati s usana. Neprestano je htio biti u središtu pažnje tako što se skidao gol pod nastavom, tukao drugu djecu ili im uništavao bilježnice. Nije priznao nikakva pravila i radio je što je htio.
Autorica je na jednostavan način objasnila kako možemo prepoznati slučaj pohlepe za vlašću. Pohlepa za vlašću se počinje javljati od sedmog do dvadeset i četvrtog mjeseca. Pokazalo se da kod djece pohlepne za vlašću kvocijent inteligencije ne igra nikakvu ulogu. Od tog poremećaja pate kako djeca s teškoćama u razvoju tako i djeca sa vrlo velikim stupnjem inteligencije. Kod te djece izostaju neke od važnih faza djetetovog života poput faze srama i faze prkosa. Ona nisu ovisna o dudama niti o plišanim igračkama s kojima druga djeca odlaze na spavanje.
Ta djeca su zapravo vrlo nesigurna u sebe pa sigurnost pronalaze u raznim nadomjescima, poput toga da sve bude kako oni žele. Oni uvijek moraju biti glavni, kako u kući, obitelji, vrtiću, školi pa sve do društvenih igara iz kojih ako izgube može nastati prava katastrofa. Ako uzimaju hranu onda je to obično samo ona vrsta hrane koju su oni odredili. Spremni su danima ništa ne jesti ako s ene udovolji njihovim željama. To nam pokazuje kako su sigurnost i ljubav za čovjeka puno važnije potrebe od onih koje su mu važne za opstanak, poput hrane i vode. Ako ih pitamo što bi htjeli biti kad odrastu, dobit ćemo dogovor poput: predsjednik države, šef policijske stanice te razni likovi iz crtanih filmova koji su najjači i koji uvijek pobjeđuju. Ta djeca prave velike probleme svojim roditeljima i svojoj okolini. Kad ne bismo znali koliko su ta djeca nesigurna i tužna, da su i ona zapravo žrtve u tome svemu, mogli bismo reći kako su spremna učiniti nevjerojatne stari kako bi zadržala svoj imperioran položaj.
Roditelji se osjećaju terorizirano od strane svoje djece te tako i oni postaju žrtve kao i sami mali tirani. Ako liječnici slučajno postave pogrešnu dijagnozu i koriste pogrešnu terapiju, ta djeca bi mogla umrijeti ili dovesti svoje roditelje i cijelu obitelj do propasti. Iz tog razloga smatram da bi se o tom poremećaju trebalo voditi računa jer neki liječnici mogu umjesto pohlepe za vlašću dijagnosticirati neki drugi poremećaj, što smo vidjeli kod Alexandera.
Roditelji te djece u većini slučajeva su sasvim normalne osobe koje o odgoju imaju normalne stavove. Većina njih se prema toj djeci ne ponaša autoritativno jer ne žele slomiti volju svog djeteta koja je u razvoju. Također su svjesni da treba postaviti određene granice pa se čude kako im je to uspjelo u odgoju druge djece, a kod jednog im ne uspijeva. No nisu sva djeca ista, neka imaju posebne potrebe. Neki će nadomjestiti potrebu za sigurnošću nečim drugim,a neki će postati pohlepni za vlašću.
Neki psiholozi smatraju da je za ovaj poremećaj kriv tzv. „blagi val“ koji je zamijenio nekadašnji autoritativni odgoj. Smatram da nisu u pravu i da autoritativni odgoj nikako ne bi pomogao u rješavanju ovog problema nego bi izazvao suprotan efekt. Oni tvrde kako se djeca ne smiju previše nositi na rukama, ne smiju spavati u krevetu s roditeljima, u bolnici nakon poroda moraju biti u odvojenim sobama od svojih majci te im se ne bi trebala dati bočica svaki put kad počnu plakati kako ih se ne bi razmazilo. Kako onda objasniti to da su žene u prošlosti djecu stalno nosile na rukama, a i danas u nekim državama žene nose djecu privijenu uz svoje tijelo. Pa ipak broj djece pohlepne za vlašću raste u novije, moderno doba i to u razvijenijim državama.
Kad-tad se ta djeca moraju suočiti s tim da ne mogu uvijek biti na vlasti i da ne mogu uvijek oni biti najvažniji. To se može dogoditi primjerice kad krenu u školu, kad dobiju mlađeg brata ili sestru, ali i u raznim drugim životnim situacijama. Ali jedno je sigurno, do toga će svakako jednom doći. Tada pak nastupe pravi problemi i krizu te djece autorica čak uspoređuje s krizom ovisnika o drogi.
Od preporuka za preventivnu brigu o djeci autorica je navela nekoliko preporuka. Moramo se pridržavati određenog poretka u obitelji. Treba omogućiti djeci da cijene svoje roditelje i da im oni budu uzor. Ništa ne znači ako upoznamo kako dijete funkcionira ako ne upoznamo i njegove osjećaje. Vrlo je bitno da dijete osjeti stalnu majčinu blizinu, da bude u istoj sobi s njom, po mogućnosti u istom krevetu, da mu se da bočica svaki put kad traži. Dijete ne smije osjetiti strah, a vrijeme koje majci treba za dolazak u djetetovu sobu djetetu može izgledati kao cijela vječnost ispunjena strahom. Problemi nastaju onda kad dijete želi samo odlučivati. Što se tiče razdoblja od sedmog mjeseca djetetovog života pa nadalje, preporuka je da se želje zadovoljavaju odmah, ali ne i uvijek. Djetetu stalna povezanost s majkom mora značiti puno više nego neke druge nebitne stvari koje bi kasnije u svojoj pohlepi za vlašću moglo stalno zahtijevati.
No svi uzroci nastanka problema i sve karakteristike te djece ne bi pomogle roditeljima da napokon izađu iz noćne more u kojoj žive kad autorica ne bi objasnila kako se liječi pohlepa za vlašću kod djece.
Jedna od terapija koja se pokazala vrlo uspješnom je terapija „čvrstog zagrljaja“. Ona se u malo drugačijem obliku koristila već dugi niz godina. Potrebno je da cijela obitelj dođe kod terapeuta i da tamo pokušaju riješiti problem. Prvo svaki član obitelji postavi u prostoriju svakog člana na mjesto koje mu pripada. Oni rad već shvaćaju da poredak članova u njihovoj obitelji nije u redu i da treba nešto promijeniti. Uvijek je dijete pohlepno za vlašću u sredini, a poredak roditelja nije u redu jer oni ne stoje jedan do drugoga već između njih stoji dijete. Ako u obitelji postoji koš koje dijete, ono obično stoji daleko od roditelja i djeteta pohlepnog za vlašću jer sva pažnja je usmjerena na dijete s poteškoćama. Tako su brat ili sestra najčešće zapostavljeni.
Zatim terapeut nacrta pravilni poredak članova obitelji i u većini slučajeva članovi se slažu da bi tako stvari vjerojatno bolje funkcionirale.
Nakon toga provodi se terapije „čvrstog zagrljaja“. Ona se sastoji od toga da svaki od roditelja mora zagrliti dijete s kojim je u konfliktu. Terapeut ih vodi u tome i stoji uz njih. U tom zagrljaju mora se proći put od sukoba do ljubavi. Roditelji su na taj način zagrlili dijete koje je bilo pod velikim stresom i djeca su tada izrazila svoje osjećaje, neka su plakala, neka su vrištala. Kad su se smirila, obično su imala sasvim drugačiji odnos prema svojim roditeljima.
Cilj čvrstog zagrljaja je kako kaže autorica: …“da otkrije radost u odnosu prema majci ili ocu i prema samome sebe, da bude zadovoljno i da se u njegovim očima opet pojavi sjaj.“
Nekoj djeci je dovoljna samo jedna terapija čvrstog zagrljaja, a nekoj mnogo više. No, kako sam već napomenula, sva djeca su različita.
Jako mi se sviđa način na koji je autorica opisala terapiju čvrstog zagrljaja jer mislim da bi uistinu mogla koristiti. Mnogi znanstvenici je osporavaju no smatram da bi je trebali primijeniti na svojim pacijentima jer je ona zaista po svojoj prirodi takva da se nema što izgubiti niti pogriješiti, a može se puno toga dobiti.
