Odgovor na pitanje kako priviknuti dijete da spava u svojoj sobi je vrlo teško dati jer nema univerzalnog “lijeka” za to. Kad su djeca mala, uvijek im gledamo kroz prste i tješimo se da su još mali, da će to proći, a kad više nisu mali ne žele našu prisutnost ili ju žele sve manje, što znamo i iz vlastitih pubertetskih iskustava. A za to vrijeme dok djeca rastu, mi roditelji ne spavamo zajedno, nemamo vlastitu sobu i intimu, a naše vrijeme i godine isto tako prolaze kao i dječje, samo što oni imaju još puno više vremena pred sobom nego mi. Isto tako kao i djeci, nama također treba odmor da bismo mogli normalno i zdravo funkcionirati i reagirati prema sve većim i težim zahtjevima koje djeca stavljaju svakodnevno pred nas.
Kad smo bili četveročlana obitelj, Karla je imala četiri godine, a Krsto godinu, mogli smo svi spavati u jednoj sobi jer smo navikli od kad imamo djecu, da barem jedno spava s nama u krevetu. Kao što rekoh, kad su mali to ne predstavlja problem iako mislim da se mnogi stručnjaci ne bi s tim složili. Dijete bi kao moralo spavati samo u krevetiću. No, oni koji dijele krevet sa svojim djetetom znaju kako je lijepo kad te po noći to malo, toplo biće zagrli onim malim ručicama i znate da to njega tješi pogotovo ako traži noću mamu jer ga je strah ili samo radi toga da osjeti nečiju blizinu.
No sad kad smo dobili Franku, više nismo mogli biti svi zajedno u sobi jer se ona noću budi i plače, a to bi njih dvoje moglo probuditi. Srećom smo si mogli priuštiti da si dogradimo životni prostor čime smo dobili dječju sobu za Karlu i Krstu i radnu sobu, povećali smo dnevni boravak i za sada imamo dovoljno mjesta. Karli je već dječji krevetić bio premali i doista je bilo vrijeme za promjene. Pitanje je bilo samo kako dijete koje od prvog dana rođenja spava s roditeljima, boji se mraka i ne želi sama spavati, kako je pridobiti da spava u svojoj sobi. Tu su naravno, prvo obećanja i uvjeravanja: ti si već velika, prava djevojčica, tvoje prijateljice imaju svoju sobu, imat ćeš kat na krevet, ovakva boja, onakav ukras, itd. Naravno da smo već godinu dana prije počeli najavljivati sobu jer smo u kasici prasici štedjeli za tu sobu. To nam je bio odličan potez jer se na kraju uspostavilo da nam je to i te kako dobro došlo kad smo je opremali, za namještaj, boje za zidove i madrace. Djecu možete “kupiti” raznim sitnicama i detaljima, od crteža na zidu, ručica na ormarima, zgodnom krevetninom, plišancem za spavanje, natpisom na sobi da je to njihovo, ime na krevetu i još mnogo čime što se sjetite, već prema afinitetima vaše djece.
Smatrajte se sretnima, uspijete li da vam dijete spava u svojoj sobi iz prve. Karla ima pet godina i spava na kat pa je to njoj doživljaj. Prihvatila je to bolje nego što sam očekivala. Iako ne znam bi li zaspala da je ostavimo samu u sobi jer kad mi njoj pročitamo priču ona već spava, to je neki ritual, mlijeko i priča. Jedino mora u sobi biti svjetlo pa smo stavili lagano zeleno svjetlo koje svijetli cijelu noć.
Krsto je već druga priča. Osim što je mali i mamina maza pa mora zaspati u maminom 
zagrljaju uz zvukove Stranca Natalie Dizdar, možda je u roku mjesec i pol koliko imaju svoju sobu, dvije noći prespavao u svom krevetu. Ostalo se redovito budi oko 1 sat u noći i dolazi k nama u sobu gdje ostaje do jutra. Nismo dokučili zašto je to tako, čak smo sumnjali da mu smjer kreveta istok-zapad ne odgovara iako zbog prostora ne može biti drugačiji. Možda da smo uporni pa da ga stalno vraćamo u njegov krevet možda bismo uspjeli, no to trenutno nismo u mogućnosti jer ja jednostavno uz Franku nemam snage, a suprug se mora naspavati da bi mogao zarađivati. Ukoliko se odlučim na taj korak svakako ću vam svjedočiti o tome kako bi vam pomogla svojim savjetom i iskustvom.
Ja mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva. Mislim da su obiteljske situacije i mogućnosti kod svakoga drugačije, a i djeca i njihov karakter uvelike određuju hoćemo li moći s njima “na kraj” ili će nam to predstavljati neki veći ili manji problem. A možemo se i u drugu krajnost jednostavno tješiti i pridodati to onoj da je dijete samovoljno ili malo ili takvo ili kakvo već. I to će proći pa će narasti pa će nas već moriti druge brige i problemi. Sve su to slatke brige.
“Malo dijete male brige, veliko dijete velike brige”. Ako ste upoznati s ovom uzrečicom tada mogu posvjedočiti da je to živa istina, a i mnogi naši roditelji, koji su sad već bake i djedovi, mogu i te kako to potvrditi jer još uvijek brinu o svojoj djeci. Ja imam razliku između najstarijeg djeteta i najmlađeg pet godina i već sad se naziru te veće brige, a obje su još male. Ono što mala beba plače zbog grčeva ili bilo čega drugog je ništa prema onom kako može djevojčica od pet godina zanovijetati i biti zahtjevna i nezadovoljna i kenjkava, a opet u drugu ruku i to ima svoje čari, ovisno o tome kako se pristupi roditeljstvu i djeci. Netko to sve lakše podnosi i dobro si posloži, a netko muku muči sa svakom sitnicom.
Sjetite se samo da ima puno gorih stvari u životu od toga i bit će vam lakše. Nekad djeca nisu imali svoje sobe i nikome ništa. Možda ih je i bolje držati na oku da ne padnu pod utjecaj loših medija. Treba se družiti s djecom i ne ih tjerati od nas kako god nekad bili dosadni i naporni. Sjetite se da će noć doći i da će ići na spavanje kad tad i u koju god sobu, a vi onda uživajte u svom zasluženom vremenu za sebe, osim ako već niste preumorni i zaspete s njima.
