Iako mi je ovo bio treći porod, jednako sam se bojala kao i prvi i drugi put, a možda još i više. Svaki porod je priča za sebe. I da, svaki boli, trudovi bole, izlazak djeteta boli, oporavak je bolan osobito ako ste šivani jer ste popucali ili su vas rezali, ali sve to prođe i brzo se zaboravi kad na svijet dođe još jedan mali anđel kojeg ćete upoznavati do kraja života. I kad je beba mala i kad imate problema s dojenjem ili ne spavate ili beba ima grčeve i gledate je kako se muči, a ne možete joj olakšati bol sve su to slatke brige i puno manje od onih koje nas još čekaju svakim danom kako naša djeca rastu i pretvaraju se u ljude.
Prvi porod mi je bio najlakši jer nisam znala što me čeka. Imala sam 26 godina i uopće nisam mislila da uopće bilo što može krenuti loše. Pripremila sam se psihički na najgore porođajne muke jer svi govore o prvorotkinjama i o tome da rađaju po 24 sata. Vjerovala sam liječniku i primalji i čekala što će se dogoditi. Na kraju se, hvala Bogu, dogodilo to da sam rodila tako brzo da je suprug jedva stigao doći taman prije nego je Karla stigla na svijet. U roku dva sata od pripreme (klistir) sve je već bilo gotovo. Uz drip sa nekoliko jakih trudova i već je bilo gotovo. Čak sam i te trudove zamišljala puno bolnijim nego su bili. Jače me boljelo šivanje nego sam porod. No oporavak mi je trajao duže od tri tjedna, rana me jako boljela i nisam dugo mogla sjediti. To mi je nekako od svega vezano uz prvi porod najviše ostalo u sjećanju, iako sama bol i ne.
Drugi porod je također prošao brzo iako mi je zbog spleta okolnosti i Krstine bolesti ostao u ružnom sjećanju. O njemu sam pisala, a rodila sam u Varaždinu na stolčiću. I iako su sve žene s kojima sam razgovarala o porodu na stolčiću ili čitala na internetu ili časopisu bile oduševljene, meni je to iskustvo bilo vrlo neugodno. Čak sam rekla ako ikad više budem rodila nikad više stolčić.
Ali eto, već je prošlo toliko vremena da sam već i rodila treće dijete i ponovno na stolčiću. Ovaj puta u Čakovcu i to zahvaljujući dr. Topličanec koja je zajedno s ostatkom svog stručnog tima uspjela promijeniti moje iskustvo iz lošeg u dobro. Jednostavno nisam mogla odoljeti izazovu kad mi je doktorica rekla da se kladimo da će mi ovaj puta porod biti puno bolji nego onaj u Vž. Bila je u pravu i drago mi je zbog toga jer sada i ja mogu prenositi pozitivna iskustva svim budućim mamama koje će se odlučiti na porod na stolčiću. Iako nije bilo nikakvih naznaka mogućeg poroda jer nisam imala trudove, a otvorena sam bila 4 cm odluka je pala zbog bakteriološkog nalaza rodnice gdje je pronađen streptokok. Taj se nalaz radi nekoliko tjedana prije poroda da bi se zaštitilo dijete od moguće sepse. On nije opasan za majku jer je stanovnik u rodnici žena, ali je opasan za dijete. U drugoj sam ga trudnoći također imala iako su nalazi bili dobri pa nisam dobila preventivno lijek da bi se zaštitilo dijete. Posljedice je osjetio Krsto i bio je na desetodnevnoj terapiji antibiotikom tako da nam je to bilo jedno vrlo loše iskustvo. Ovaj put je Franka bila zaštićena jer sam ja prije poroda dobila penicilin, a ona preventivnu terapiju od tri dana, iako je srećom zdrava.
Uglavnom, nije mi bilo svejedno kad sam čula da idem u rađaonu iako sam to već dva puta prošla. Nakon klistira i tuširanja bila sam spremna za drip. Suprug je po treći put bio sa mnom na porodu i hvala mu na tome jer mi je stvarno podrška u svemu. Prvi dio do jakih trudova sam ležala u krevetu. Dali su mi drip jer nisam imala trudove. To mi je bilo tako dosadno i dugo razdoblje i dobro da je suprug bio sa mnom. Stalno sam čekala kad će početi bolovi i činilo mi se kao da je prošla već cijela vječnost, a ništa se nije događalo. Tek kad mi je doktorica probušila vodenjak, krenuli su oni jaki trudovi s kojima sam se počela jače otvarati. Ne sjećam se više koliko sam imala takvih trudova, ali nije trajalo duže od sat vremena. Kad me već jako tjeralo na tiskanje, spustila sam se dva truda sa kreveta na pod tako da glavica može lakše krenuti i da se Franka spusti. Tek nakon toga sam bila na stolčiću i s jednim jakim trudom Franka je ugledala svjetlo dana. Sve je prošlom u redu, Franka je dobro i ja se dobro oporavljam.
Najviše sam se pribojavala bolova poslije poroda i stezanja maternice jer sam čula da sa svakim porodom to boli više, ali mogu vam reći da doista nije bilo strašno. Ustvari su to sve priče rekla kazala i na njih se uopće ne treba obazirati. Jednostavno se čovjek mora prepustiti i vjerovati u sebe i one koji će ti u tom trenutku pomoći i ono najvažnije slušati doktore i sestre jer oni znaju najbolje.
