Kako se moja druga po redu trudnoća bližila kraju, tako je moj strah od poroda bio sve veći. Prvi porod je bio dugačak i bolan te sam ga pamtila još dugo, dugo… Još danas kad ispod hrpe stvari u ormaru iskopam spavaćicu u kojoj sam rodila Ivonu sva se naježim od sjećanja na najbolnije iskustvo u mom životu. Trudovi su trajali kao u onih 99% prvorotkinja – puna 23 sata. Već drugi dan nakon poroda odnijeli su mi je na odjel neonatologije u inkubator jer je dobila prilično jaku žuticu zbog toga jer je preuzela suprugovu krvnu grupu (A), a ne moju (0). Tako smo provele 11 dana u bolnici.
Za drugi porod sam imala još gora očekivanja jer se unatoč svim mojim nadama Vid nije okrenuo u pravilan položaj za porod već je ostao okrenut na zadak. Iako me ginekolog uvjeravao da mogu sasvim normalno roditi na prirodan način jer sam drugorotka, nisam bila uopće uvjerena da bi sve moglo dobro proći.
Suprug i ja smo kod kuće tražili na Internetu informacije o porodu na zadak i jako smo se neugodno iznenadili. Zapravo mogu reći da smo bili užasnuti pronašavši na jednoj stranici sasvim netočne informacije o porodu na zadak. Uglavnom, tamo je pisalo da bi sve žene čija su djeca okrenuta na zadak trebale roditi carskim rezom jer porodom na prirodan način ugrožavaju i djetetovo i svoje zdravlje. Izgubila sam svaku nadu u dobar ishod prirodnog poroda na zadak. Pomisao na carski rez uopće me nije tješila jer sam čula da oporavak dugo traje, a po meni je carski rez zapravo operacija koja bi se trebala pokušati izbjeći ako postoji način da se zdravlje žene i djeteta ne bi nepotrebno ugrožavalo. Moram napomenuti kako sam kod kuće imala dijete od 2 godine i 3 mjeseca i željela sam se što prije oporaviti od poroda kako bi se mogla brinuti o djeci, a suprug krenuti na posao. Bake, nažalost, žive u drugom gradu pa drugu pomoć osim suprugove nisam mogla očekivati.
Kad sam sva uplašena došla na zadnji pregled ginekologu i počela mu iznositi svoje bojazni on me samo smireno pogledao i rekao: „Čitali ste na Internetu o porodu na zadak, zar ne?“ Smirio me stručnim savjetima i pričama o svim porodima na zadak koje je on vodio i tako sam kući pošla mirnija.
I jedne hladne noći oko 1 h pukao mi je vodenjak. Nazvala sam prijateljicu koja mi je obećala doći pričuvati Ivonu kako bi suprug mogao prisustvovati porodu. Spremila sam zadnje stvari i krenula put rađaone. Kad smo došli u rađaonu i probudili pospanu dežurnu ginekologinju (u noći sa subote na nedjelju) zaključila je da sam otvorena 6 cm. Trudovi su bili jako lagani i jedva sam ih osjećala. Napravili smo sve potrebne pripreme (popunjavanje podataka, klistir, CTG i slično) te su mene i supruga smjestili u boks. Malo smo dremuckali, malo razgovarali i smijali se te je noć prošla prilično mirno. Probali su me staviti na pilates loptu, bilo je ok, ali puno potrebe za tim nije niti bilo jer su trudovi bili uistinu slabi. Oko 3-4 sata ujutro trudovi su potpuno prestali. Čekali smo jutro i dežurnog ginekologa.
Kad je ginekolog došao i obavio sve svoje jutarnje obveze došao me pregledati i zaključio kako je vrijeme za drip. Dali su mi drip u 9 sati ujutro, a Vida sam rodila u 10:45. Trudovi su bili dosta jaki i bolni, ali kad traju tako kratko organizam još ima dosta snage za izdržati. U 10:45 sam uz pomoć ginekologa koji mi je puno pomogao rodila Vida. Moram priznati da pri porodu nije izgledao najbolje (u usporedbi s Ivonom koja je imala apgar 10) i moj muž se prilično uplašio kad ga je vidio. Nisu mi ga odmah stavili na prsa nego su ga na minutu – dvije uzeli na stol pokraj kako bi mu pomogli da normalno prodiše. Ja nisam bila toliko šokirana jer nisam niti očekivala savršenu bebu (znala sam da ne izgledaju svi savršeno pri porodu), ali muž se toliko uplašio da je odmah maknuo fotoaparat i nije ga želio slikati u tom stanju.
No sve je prošlo savršeno. Nakon šivanja dali su mi ga na prsa i rekli da muž i ja možemo ostati s bebom u boksu puna dva sata dok me neće premjestiti u sobu. Bili smo oduševljeni ovom informacijom jer su nam na prvom porodu Ivonu uzeli odmah nakon poroda, a muž je morao otići prije šivanja. Ovo je bio pravi preporod i užasno mi je žao što smo ovo prekrasno iskustvo propustili s prvim djetetom. Dva sata nije puno, ali u ta dva sata čovjek osjeti najveću povezanost s djetetom i bračnim partnerom te mir i sreću kakvu rijetko može osjetiti.
Oporavak je trajao prilično dugo, tablete za bolove sam pila punih 15 dana i jedva sam hodala jer je rana očito bila veća, a sam izgon djeteta teži nego pri prvom porodu. No, moj prirodni porod na zadak je jedna od najboljih odluka koju smo donijeli u životu (ginekolog mi je kao opciju dao i okret djeteta kako bi porod protekao normalno) no razgovarajući s bivšom ginekologinjom zaključila sam da je to nepotrebno. Ona je odmah rekla kako je ona protiv okreta jer smatra da dijete najbolje zna zašto se nije okrenulo glavom prema dolje nego je ostalo u ovom položaju. Zaključili smo da njena izjava itekako ima smisla.
Sjećanja na ovaj porod izazivaju u meni pregršt prekrasnih uspomena i eto, sretna sam i zahvalna na ovom iskustvu koje mi je pokazalo kako porod može biti lak i brz te nam ostati u prekrasnom sjećanju.
Ovome prilažem i par slikica da vidite kako porod može biti i prilično zabavno iskustvo (1. slika), a suze na drugoj slici su samo suze radosnice.
