Porod na stolčiću

Mišljenja sam i uvjerenja da se žena za porod ne može pripremiti i da nikad ne znaš kako će proći. Iako sam rodila dvoje djece, imala sam totalno drugačiji pristup i trudnoći i porodu. Kad sam prvi put saznala da sam trudna, bila sam užasnuta. Od malena sam čula priče o porodu i sama pomisao na to mi je bila horor. Pripremila sam se na najgoru moguću verziju poroda, iako nisam mogla ni naslutiti što me čeka. Srećom se ta najgora verzija uopće nije ostvarila. Nisam imala trudove od 20 sati kao „svaka“ prvorotkinja niti sam rađala dva dana. Rodila sam u roku 20 minuta i bilo me užasno strah, no preživjela sam. Poroda se više ni ne sjećam, ali oporavak je bio dugotrajan i bolan.

Drugo sam dijete poželjela roditi na stolčiću. Nevjerojatna je snaga medija. Čula sam i čitala o tome. Najviše me privuklo to što su sve žene koje su progovorile ili pisale o svom porodu na stolčiću bile pune pohvala i jako zadovoljne. A iskreno, najviše me se dojmilo upravo to što ni jednoj nije pukla međica. To je ono što me najviše pogodilo na prvom porodu i htjela sam sad izbjeći pod svaku cijenu. Odlučila sam i otišla roditi u Varaždin. Trudovi su mi trajali malo duže od sat vremena, a sam porod 20 min. I bilo me više strah nego prvi put. Suprug je i ovaj put bio sa mnom. To mi je doista puno pomoglo. Što se tiče samog poroda, prošao je prije godinu i nešto, ostao mi je u magli. Napomenula sam primalji da ne bih htjela da mi pukne međica i doista je osoblje divno. Masirale su me i razvlačile rukom međicu i nije mi pukla, ali sve ostalo je bilo grozno iskustvo koje nikad više ne bih ponovila.

Krsto je kasnio šest dana, napio se plodne vode koja je već bila zamućena. Dobio je streptokoka i bio pet dana u inkubatoru, a od tih pet dana ja se nisam mogla četiri dana dići iz kreveta. Ja sam valjda jedina rodilja koja nema dobrih iskustava sa stolčićem ili jedina o tome otvoreno priča. Na stolčiću se nisam imala gdje uprti, nisam imala oslonac za noge i ustvari je suprug odradio većinu posla jer sam se ja svom snagom njemu oslonila za vrat i još mi je držao noge. Imala sam osjeća da porod prolazi mimo mene i nisam osjećala kontrolu nad tiskanjem. Sjećam se da me užasno pekla rodnica. Trtica me boljela još mjesecima poslije i ustvari je bila sreća u nesreći što je Krsto bio na intenzivnoj jer se ionako nisam bila u stanju brinuti za njega prvih dana. Sestre su valjda mislile da sam najgora mama koja nije ni došla pogledati svoje dijete.

U svakom slučaju kako god, roditi morate i bez Vas neće proći. Držite se svog plana jer Vi ste te koje nosite djecu i koje morate roditi i neka Vas ništa ne pokoleba u Vašoj odluci. Na krevetu, stolčiću, u vodi, u auto, dijete će doći.

Objavljeno u rubrici Iskustva i savjeti, naša iskustva | Tag članka: , , , , . Označi link.