Porod carskim rezom

Nakon višegodišnjih bezuspješnih pokušaja trudnoće bez lažnog pretjerivanja mogla bi reći da je vijest o mojoj trudnoći bila ravna čudu. Dvogodišnje liječenje steriliteta nije urodilo plodom te nam je kao finalna opcija ostala još samo umjetna oplodnja. Stavovi prema istoj vrlo su različiti i to je sasvim jedna druga tema za raspravljanje.

No tu tek počinje pravo iznenađenje. Na termin kada sam morala početi primati terapijske injekcije za potpomognutu oplodnju, saznala sam da sam trudna. Eto dogodilo se to u zadni tren i to sasvim prirodnim putem. Tijek trudnoće protekao je sasvim u redu i osim astme od koje sam bolovala i vječitih mućnina nisam imala drugih poteškoća. Kako se bližio trenutak porodu moje stanje astme se sve više pogoršavalo te mi je zbog takvog teškog stanja i zbog činjenice da je beba velika ( 4500 g) preporučen porod carskim rezom. Plašila me ta činjenica, no još me više plašilo svakodnevno teško disanje i sve intenzivniji napadaji astme pa sam u svojoj glavi zaista uvidjela da će biti nemoguće roditi prirodnim putem. Pripremila sam se ( koliko je to uopće moguće ) na svaki mogući ishod operativnog zahvata.  Bilo me je jako strah, no kako se u narodu kaže “iz te kože nikamo”.

Na dan termina zaprimili su me u bolnicu i pripremili me kao za klasičnu operaciju.  Drugo jutro još kratki savjet s anesteziologom koji mi prepuručuje umjesto opće, spinalnu anesteziju. Pristala sam uz veliki strah. No kad je babica u rađaoni gdje sam čekala do samog zahvata uzvikala: “padaju djetetovi otkucaji ” jako sam se uplašila iako tome zapravo nije bilo tako, već se samo aparat odpojio od struje. Da vjerovali ili ne i tako nešto je moguće. Međutim,  svako daljnje objašnjenje meni nije bilo dovoljno i dobila sam napad panike te se stručni tim ipak odlučio na opću anesteziju. Carski rez je protekao sasvim u redu, dijete je bilo zdravo i prema prognozama veliko ( 55 cm i 4500 g ).  No buđenjem počinju moje muke. Jako sam iskrvarila te sam bila u prilično lošem stanju. Stanje astme se pogoršalo, bila sam gotovo pa nemoćna i sjećam se da me je jako boljela rana. Primila sam krv u tri navrata i malo sam se osjećala jačom. Oporavak je bio dug i težak. Ostala sam u bolnici 8 dana no kad sam otišla kući mogu reći da mi je za potpuni oporavak trebalo još 2 do 3 mjeseca. Još kad imate dijete koje gotovo pa nikad nije spavalo sve je još i teže. Rana je dobro zacijelila i s te strane nije bilo nikakvih komplikacija ali ponekad još i danas mi se čini da me steže koža u  tom dijelu trbuha.  Da sam danas u situaciji da mogu birati način na koji bi rodila ( da nemam astmu ) radije bi odabrala prirodni porod i nadala se kraćem i lakšem oporavku.

Objavljeno u rubrici Iskustva i savjeti | Tag članka: , , , , , , , , , . Označi link.