Imam dvoje djece i trenutno čekam treće koje će se roditi u listopadu. Oboje sam ih uspješno dojila tako reći bez muke. Nisam se zamarala nikakvom stručnom literaturom, a ni s drugim mamama nisam htjela o tome baš razgovarati. Iako tada nisam ni imala ni jednu prijateljicu s djetetom. Doduše, nisam ni takav tip osobe. Sjećam se jedino da su mi mama i baka pričale kako dojenje boli, a posebno kad dijete prvi put povuče mlijeko. Tada sam još bila trudna s Karlom i mislila sam da to mora biti prestrašno ako se moja sedamdesetogodišnja baka sjeća te boli. Sada znam da to nije moguće i da to uopće ne boli baš tako jako. Osjećaj jest neobičan, posebice kad držiš to sićušno djetešce u rukama prislonjeno na prsa pa ni ti ni ono ne znate što sad.
Kad sam ostala trudna, nisam uopće razmišljala o stvarima koje me čekaju u nekoj budućnosti s djetetom, jer ustvari nisam ni znala što me sve čeka. Na kraju krajeva svaka je trudnoća različita i sva su djeca različita. Ovisi li to o njihovim karakterima, genima ili samom nošenju djeteta i stanju majke kad ga nosi, doista ne znam. Iako primjećujem da kad sam nervozna ili me nešto muči bebica to osjeća i puno je nemirnija. Čak i kad se pokušam koncentrirati da me nešto ne pogodi, beba mi i te kako daje signal da nisam mirna. Mislim da će treće dijete biti turbo živahno kad se rodi.
Prvo dijete je ustvari mačji kašalj prema onome što nas čeka s dvoje odnosno troje djece, ali to majka ne zna jer joj se u tom trenutku sve čini teško posebno ako ima problema s dojenjem ili spavanjem. No, jednom se djetetu možeš posvetiti maksimalno, na porodiljnom si i imaš svo vrijeme ovog svijeta. Iako sam malo skrenula s teme, želim reći da se ne treba zamarati sa stvarima koje će se tek dogoditi, već rješavati trenutne. Ne pridržavam se uvijek ove svoje teorije jer nije lako, ali se svaki put na kraju dana uvjerim da je doista sve prošlo upravo najbolje moguće.
Ja sam se u svemu uzdala u svoje tijelo, Boga, doktore i bebu i jednostavno sam vjerovala da će sve biti dobro. Jedino čega sam se bojala prije no što sam i počela dojiti bili su zubići no oni su izašli tako kasno da ja više nisam ni dojila. Nadam se da ću i s trećim djetetom biti jednako, ako ne i uspješnija u dojenju kao i s prvo dvoje. Sve tri trudnoće su mi bile različite i Karla i Krsto su karakterno drugačija djeca pa je tako i dojenje bilo različito.
S Karlom je sve nekako išlo mirnije i po nekakvom ritmu, spavanje-dojenje. Podoji su bili kraći, a spavala je dulje u komadu preko dana nego Krsto. Dojila sam je šest mjeseci. Ona je već s četiri mjeseca počela jesti kašice od voća i povrća i to je odmah prihvatila bez problema tako da je već sa šest mjeseci prestala biti zainteresirana za sisanje, a ni ja više nisam bila napeta. Spavala je od šest mjeseci cijelu noć i kad je krenula u jaslice s godinu i pol nije bila bolesna. Tek je s tri godine dobila prvi antibiotik za upalu grla. Vjerojatno je dobila dobar imunitet.
Krsto je na porodu dobio streptokoka i prva četiri dana bio odvojen od mene i jeo na bočicu i nije sisao, ali nisam imala nikakvih problema kasnije s dojenjem. Dojila sam ga osam mjeseci i nisam mu dala do sedmog mjeseca ništa drugo jer me bilo strah, poučena prvim iskustvom, da i on ne prestane sisati. Pošto je majčino mlijeko najbolji zaštitnik bebinog organizma, a bio je boležljiv kao mali, nisam htjela uskratiti mu tu zaštitu. Je li to razlog što danas slabije jede, ne znam, ali hoće adaptirano mlijeko za poslije godinu dana, pa je meni to utjeha da njemu ništa ne nedostaje. Nije imao nikakav ritam kod dojenja niti sam mogla znati koliko mu je dosta, ni koliko će spavati, a ni kad bi se mogao probuditi. No to me nije smetalo.
Meni je osobno najgori trenutak kod dojenja kad se sisa napuni mlijekom. To me je malo peklo no ja sam si olakšavala izdajanjem. Puno sam se izdajala i s Karlom i s Krstom i to Aventovom izdajalicom koju sam prije 5 godina kupila za oko 400 kn i doista mi se isplatila. Srećom nisam ni jednom imala mastitis, a ono malo što mi je bradavica popucala u početku, mazala sam Babylove kremicom za bradavice i doista mi je pomagala. Ne mora se prati s bradavice jer nije štetna za dijete, a puno je jeftinija od Aventove. Uvijek sam si u bolnicu nosila sa sobom izdajalicu jer kad dijete počne pravo sisati treba proći vremena, a bradavica mora dobiti stimulaciju da bi se proizvodilo mlijeko. Svakako preporučam da si ponesete jer nikad ne znaš. Očekuješ najbolje, a pripremiš se za gore.
Nisam ni tip osobe da pratim koju sisu sam i kad ponudila djetetu i ostale stvari. Ponudila sam sisu koju sam htjela. Ja sam se prepustila svojoj djeci i to mi je funkcioniralo. Nisam isto tako nikad dojila vani pred drugim ljudima, na ulici. Nemam ništa protiv toga, ali ja se ne osjećam dobro da me neko gleda kako ja dojim. Osim toga mislim da se dijete mora doma najesti na miru i u poznatom okruženju.
Najljepše i najbolje mi je bilo dojiti ležeći u krevetu iako nam je jedan stariji doktor rekao da to ne radimo, no što on zna, nebi da je dojio.
Uglavnom, mislim da se ne treba opterećivati s ničim jer se sve u životu posloži baš onako kako se mora. Nisam ni s jednim djetetom imala neki uhodani ritam iako je Karla puno dulje spavala između podoja, a za Krstu se ni ne sjećam kako je to bilo jer mi je bio i u bolnici s dva mjeseca pa sam ga i vrijeme koje je bio na infuziji hranila na bočicu s izdojenim mlijekom i to je trajalo mjesec dana, a ipak sam ga uspjela dojiti do osmog mjeseca. Tako da ja doista vjerujem da nema pravila. Čujem da se mame razgovaraju o nekim krizama dojenja, ali ja to nisam uopće ništa primjećivala ni tome pridavala neki značaj jer o tome nisam ni ništa znala. A ono što ne znaš ne može ti naškoditi, a ako nešto znaš, a ipak ne znaš dovoljno o tome tada to isto može postati problem.
