Evo da se još bar jednom javim prije velikog događaja. Sutra ulazim u ono razdoblje u trudnoći kad kažu da je trudnoća donešena tj. ako se dijete i rodi neće biti nedonošće. Trudnice kojima prijeti prijevremeni porod vjerojatno s nestrpljenjem čekaju ovaj tjedan, ali one koje nemaju prevelik strah od preranog poroda niti ne znaju što znači ulazak u 37 tjedan. Uglavnom, drugo dijete, svojeg sad trogodišnjeg Vida sam rodila odmah nakon ulaska u 37 tjedan pa se ne bih iznenadila da se i ovog puta to dogodi. Strahovi od poroda su čas jaki, a čas ih uopće ne osjećam. Možda to ima veze i s onim promjenama raspoloženja kod trudnica. Većinu vremena bih odmah išla roditi da me netko pita, al ne znam što bi se dogodilo kad bi se uistinu morala već ovaj tren spremati u rodilište. Trbuh mi se spustio pred nekih 10-tak dana i to ovog puta na očigled. U prve dvije trudnoće je to primijetila samo moja pokojna baka koja me odmah upozorila da se približava porod. Nekad se naime nije izračunavalo trajanje trudnoće jer nije bilo ultrazvuka, a niti žene nisu pamtile prvi dan zadnje menstruacije. Sredina trudnoće se smatrala kad je žena počela osjećati micanje djeteta, a spuštanje trbuha je značilo da će porod uslijediti u nekih 10 – 20 dana. Tako mi je bar govorila baka. No ovog puta smo i muž i ja primijetili kako se trbuh izrazito spustio. Beba je već vjerojatno velika (na posljednjem pregledu s 34 tjedna je bila 2 kg) pa su pokreti ponekad malo bolni i vidljivi golim okom. U drugoj trudnoći mi je tjedan dana prije poroda ispao onaj krvavi čep koji štiti dijete od eventualnih štetnih utjecaja, ali ovog puta se to nije još dogodilo. Nestrpljivosti uvelike pridonose ljetne sparine i nemogućnost da se namjestim kako bi usnula na bar par sati u komadu. Navečer prije spavanja stignem izmoliti bar po 5 Očenaša, Zdravomarija i Slava ocu, a tek onda počnu nevolje. San ne dolazi na oči, a više nemam snage ni za čitanje knjige ni za gledanje televizije. Uz odlazak na wc po 10 – 15 puta na noć nije ni čudo da sam premorena po cijele dane. Uz to me muče i to što mi često u prijepodnevnim satima naglo padne tlak pa moram leći, a djeci je teško razumjeti zašto se sve to događa. Oni traže svoje, rado bi išli u šetnje,r ado bi se igrali sa svojom mamom, pekli kolačiće… a meni je to sve teže i teže.
Što se tiče problema sa žgaravicom malo su se smanjili kako sam primijetila da se trbuh spustio pa je sad taj problem postao utoliko podnošljiv. Ne mogu reći da je nestao, ali je bar podnošljiv. Stvari za bebu su spremne, uključujući i platnene pelene kojima se jako veselim na opće zgražanje mog muža. U drugoj trudnoći me uspio odgovoriti od platnenih pelena, al sumnjam da će sad uspjeti. Na kraju krajeva, on rijetko kad dođe s posla prije 5 – 6 sati pa se lako može izračunati koliko je puta potrebno premotati dijete u tom kratkom periodu od 5 – 6 sati uvečer do odlaska na spavanje. A noćna buđenja i prematanja uvijek ja preuzmem na sebe pošto on radi, a ja ionako dojim pa se moram probuditi kako bi nahranila dijete. Ako će ga to toliko mučiti, kupovat ću za njega manje pakete običnih jednokratnih pelena. Malo me muči kako oblačiti dijete u ovim ljetnim mjesecima pa se nadam da ću se snaći. Nisam još imala ljetnu bebu pa ne znam dal dijete oblačiti u ljetnu, kratku odjeću kao i nas ostale ili ipak treba malo toplije oblačiti. Kad sam rodila Ivonu i došla s njom iz bolnice već je bio početak 9 mjeseca i oblačila sam kratke bodiće i gore majice s dugim rukavima. To je bila idealna kombinacija za pomalo svježi i ne toliko sparan 9. mjesec. Al mislim da bi bebici sad u tim kombinacijama bilo vruće. Nadam se da mi u rodilištu dati neke informacije vezane uz to ili ću pak brzo shvatiti što dogovara mojoj Hani.
Klinci su nestrpljivi i rado bi da mama odmah rodi i da beba isti dan dođe kući, ali morat će se još malo strpiti. Možda je uz njih najviše nestrpljiva moja mama koja svako malo zove dal sam rodila. Kako živi sat vremena udaljena od mene, stalno traži neke signale da sam se ja porodila, a mene to prilično nervira. Pod kraj prve trudnoće mi je radila isto. Stalno me zvala dok već nisam izgubila strpljenje i jednom prilikom prilično povisila ton na nju. Zvala me je u pola 11 navečer kad sam već i sama prilično nestrpljiva i nervozna sjedila s mužem na terasi kafića i pila sok. Ona je zvala sva uzbuđena dal sam rodila jer je čula sovu kako huče, a u Podravini je to znak da će netko roditi, netko umrijeti ili da će se netko ženiti. Stari ljudi su znali po hukanju sove „točno odrediti“ što će se dogoditi, ali moja mama se ipak nije toliko usavršila u praćenju tih glupih običaja. Tako me te večeri zvala da huče sova pa se sigurno ja spremam u rodilište. Malo sam povisila ton na nju ljuteći se što me zove tako kasno jer sam, što se nje tiče već mogla spavati i nismo završile razgovor lijepim tonom. Došla sam doma, legla u krevet i u pola 1 (za točno dva sata) dobila trudove. Ivonu sam rodila tek slijedeće noći u pola 12. Ovog puta me zvala već prošli tjedan s istom pričom o sovi koja huče pokraj njene kuće. Zvala me vidno uzbuđena, a ja sam već okretala očima na priče o sovi koja bi trebala znati kad ću ja roditi (samo se onda pitam zašto nije doletjela do Čakovca kako bi i mene upozorila na sretan događaj). Drugi dan me zvala da joj se ipak čini da huče kao da će netko umrijeti što mi je još više diglo tlak. Treći dan me zvala da je mačka pojela sovu i donijela joj sovinu glavu pred vrata. Bog blagoslovio našu Mucku, neka poživi još dugo, dugo… Sad nitko ne mora umrijeti, a i ja mogu roditi kad to moja Hana odluči, a ne sova pred maminom kućom.
