Prošao je i 20 tjedan moje trudnoće i moram priznati da vrijeme u trećoj trudnoći prolazi brže nego ikad. Čini mi se kao da ću se samo okrenuti i već ću biti u rađaoni. Klinci su doma sa mnom pa vrijeme u kuhanju, igranju, čitanju slikovnica, čišćenju i brizi oko djece prolazi užasno brzo. No možda je i bolje da je tako. Bar se nemam vremena zamarati raznim razmišljanjima o tome da li je sve sa trudnoćom u redu te kako će proći porod. Svaki put na pregledu dobijem od ginekologa povratnu informaciju da je sve apsolutno završeno za sad pa toliko ne razbijam glavu. S drugom trudnoćom sam bila više uplašena. Vida sam nosila na zadak i zadnjih par tjedana mi se činilo da se svom snagom pokušava okrenuti u pravilan položaj, a ipak nije uspio. Bojala sam se da si pri pokušaju okretaja ne bi omotao pupčanu vrpcu oko vrata i slično. Jednom sam čak kad nisam cijeli dan osjetila micanje djeteta navečer odjurila kod ginekologa. I naravno, sve je bilo u redu. Potrošila sam 100 kuna, dva sata čekajući na ultrazvuk i ctg te sam se cijeli dan brinula bez veze. Ginekolog mi je rekao da djeca pod kraj trudnoće jednostavno miruju i skupljaju snage za porod pa se uz činjenicu da više i nemaju toliko mjesta za micanja često može dogoditi da trudnica cijeli dan ne osjeti dijete. No čitajući sve one časopise koji savjetuju koliko točno sati i čak koliko minuta razmaka smije biti između osjeta micanja djeteta stvarno sam se uspaničila. Vjerojatno mi trudnice često previše brinemo jer kako mora biti – tako će i biti.
U ovom tjednu najviše me muče nesanice uzrokovane bolovima u listovima te često odlaženje na wc tokom noći. Jednostavno ne mogu prespavati noć bez da me bar 7 – 8 puta ne probudi moj pun mjehur. I to neovisno o tome da li sam popila puno vode prije spavanja.
Kao trudnica osjećam se skoro i kao u svakoj trudnoći. Nije da prštim od energije i snage jer jednostavno nisam taj tip trudnice. Kad rodim uvijek se sve promijeni i od prvog dana imam snage za baš sve: duga noćna bdijenja, užurbani ritam i sve što ide s malom bebom. Ali u trudnoći se osjećam tromo i bez energije. Ponekad mi je teško napraviti i neke tako jednostavne stvari poput čišćenja kuće, peglanja i kuhanja. No, što se mora – mora se. Svjesna sam da ne mogu sve ostaviti mužu koji uzadnje vrijeme puno radi i sigurno kad se vrati s posla u 7 – 8 sati navečer nema volje čistiti i peglati. Da ga zamolim, vjerojatno ne bi mogao odbiti no vidim da je i on zadovoljan kad dođe kući i vidi da je sve u kakvom – takvom redu i da nema previše posla po kući. Dobro je da klince stavim na spavanje do 9 sati najkasnije pa onda još imam vremena za izležavanje na kauču jer ponekad tokom dana brojim sate do tog trenutka. Klinci su dobri, ali ipak su oni djeca pa neke pretjerane pomoći što se tiče svakodnevnih poslova nemam. A bake i djedovi nisu blizu pa njihovu pomoć niti ne očekujem. Ponekad mi ipak padne na pamet kad bi barem koji od njih došao jednom na tjedan i odveo djecu u neku šetnju ili na neko igralište pa da me bar rasterete na sat – dva, ali kad čovjek nema tu opciju brzo zaboravi na takve lijepe misli. Realnost je drugačija pa nema potrebe ni smisla sanjariti o tome kako bi bilo kad bi bilo.
Na kilaži za sad dobivam školskih 2 kg na mjesec za što mi sestra kod ginekologa tvrdi da je sasvim normalno no kad u trudnoći dođete s 60 –tak kila na 73 – 74 u samo 9 mjeseci to je ipak opterećenje za organizam i sigurno se djelomice i zbog toga osjećam tromo i bezvoljno. Poznajem jednu ženu koja je u svakoj trudnoći dobila po 40 kila i brzo nakon poroda izgubila svih četrdeset. Tako da, drage trudnice ne očajavajte.
Micanje djeteta se sad već pretvorilo u ponekad ne tako ugodne udarce i to najviše po noći kad mirujem. Isto je bilo u prve dvije trudnoće. To je još jedna stvar koja me noćima drži budnom, ali tješim se da još samo 4 mjeseca pa će i to proći pa ću držati na rukama svoje malo zlato.
