Kako u prvoj trudnoći nisam osjetila nikakve značajnije promjene raspoloženja, iznenadila sam se kad sam u drugoj trudnoći osjetila prve znakove depresije. Bilo je to negdje polovicom trudnoće i iako su se kockice mog života počele savršeno slagati, nikako nisam bila zadovoljna ni sa čim. Na prvi pogled savršen život jedne trudnice koja je uvijek priželjkivala takav život u mojim očima izgledao je grozno. Muž i ja samo kupili gradilište za gradnju naše kuće, jedno dijete upravo je napunilo dvije godine, a drugo je bilo na putu. Promjene raspoloženja tako su drastične da na trenutak osjećate blaženstvo i savršenstvo situacije u kojoj se nalazite, a već minutu kasnije imate osjećaj da ste pokraj potpunih stranaca i da ne volite ni svog muža ni svoje dijete. Taj osjećaj bespomoći je tako snažan da mislite da ste skroz netko drugi i da se više nikada nećete uspjeti izvući iz ovog života kojeg toliko mrzite.
Neobičan je to osjećaj gledan iz perspektive nekoga tko to nije nikada doživio. I nikada, baš nikada više nakon poroda nisam doživjela slične osjećaje. Do treće trudnoće, naravno. I u drugom tromjesečju trudnoće počela sam osjećati da mi je lakše kad sam sama i malo kad sam osjećala potrebu za društvom. Osjećala sam da nemam energije za svakodnevne međuljudske odnose i sve što oni nose. Zato sam se često sukobljavala sa roditeljima i prijateljima, a jedini u čijem mi je društvu bilo ugodno je bio moj muž koji je uvijek bio pun razumijevanja za moja trudnička raspoloženja. No daleko je to bilo od onih iznenadnih napadaja depresije koji su me mučili u prethodnoj trudnoći. U posljednje vrijeme me međuljudski osjećaji ne iscrpljuju i ne troše mi toliko potrebnu energiju za izdržati dan i brigu za dvoje djece uz ovo treće u trbuhu. No depresije su se i sad tako tiho ušuljale u moju svakodnevicu. Prvo sam osjećala kao da mi nešto po cijele dane ne da mira i da se nigdje ne mogu smiriti, a sad već osjećam i onu odbojnost prema svojim najmilijima (mužu i djeci). Kako me u drugoj trudnoći kad sam prvi put osjetila depresije u trudnoći ustvari bilo sram reći da na trenutak osjećam da ne volim ni muža ni dijete i da osjećam da su mi potpuni stranci, sad shvaćam da je to upravo i najveći dio problema. Kad sam prvi put progovorila mužu o depresijama s kojima se borim bilo mi je lakše jer sam znala da netko ima razumijevanja prema mojim raspoloženjima i da imam pravo tako se osjećati jer sam uistinu u „drugom stanju“. To je ionako prolazno raspoloženje koje će proći čim rodim svoju prekrasnu djevojčicu i primim ju na ruke. A do onda ću opet s mužem otvoreno razgovarati bez ikakvog osjećaja krivnje u tmurnim raspoloženjima i čvrsto ga zagrliti svaki put kad osjetim da mi raspoloženje tone. Jedini način za najlakše prebroditi depresije u trudnoći je razmišljati da će uskoro proći jer nema nikakve, baš nikakve opravdane osnove za njih.
Mislim da su promjene raspoloženja u trudnoći i depresije kod trudnica puno lakši oblici ove ozbiljne bolesti. Ako niste znali, depresija je bolest 21. stoljeća i svi moramo osvijestiti taj problem kako bi pomogli ljudima koji boluju od nje. Broj oboljelih od depresije je u stalnom porastu i u manjim sredinama gdje ljudi ne vole govoriti o tome i gdje se problemi uvijek skrivaju „pod tepih“ ljudi koji pate od depresije često okončaju svoj život na tragičan način.
