Kao roditelj često sam se pitala zašto se djeca ne igraju s igračkama? Koliko samo mi roditelji novaca trošimo na razne skupe i pomodne igračke koje djecu u trenu razvesele, a onda ih opet stave na policu pretrpanu sličnim skupim igračkama ili ih bace u kut sobe. To nas roditelje često prilično ljuti, a ne sagledamo taj problem iz pravog kuta. Naša djeca nas sigurno u trgovini ne navlače za rukave moleći da im kupimo igračke. Djece – kolekcionara koja vole sakupljati i posjedovati baš svaku novotariju kojima nas bombardiraju na tv – u i u izlozima trgovina zapravo je malo. A i zahtjevima te djece udovoljavaju roditelji liječeći svoje komplekse. Da li biste dali svojoj djeci slatkiša koliko požele? Ipak, koliko god grubo to ponekad zvučalo, mi odrasli smo ti koji određujemo pravila. Prisjećajući se svojeg djetinjstva, sjećam se prelijepe igre s sestrom te bratićima i sestričnama. Igračaka se prisjećam tek u tragovima jer ih zapravo nisam ni imala previše. Par knjiga išaranih i naslijeđenih od starijih bratića i sestrična, nekoliko pušaka koje mi je deda napravio od drva, lopta, medo i jedna – dvije bebe koje sam dobila kad sam bila već starija. Zbog toga mi je užasno teško reći svojoj djeci u trgovini da danas nećemo kupovati igračke. Uvijek, ali baš uvijek osjećam bar neku neugodu kad im ne kupim ono što požele. A zapravo razmišljajući zdravim razumom, znam da im sva ta sila igračaka ne treba i da se njima uopće neće igrati. Najgore je što ću onda ja spremati sve te igračke i vrijeme koje bi mogla posvetiti njima provest ću pospremajući sobu prepunu plastike i raznih drugih gluposti. I pritom ću naravno biti nervozna i živčana, a sve zbog igračaka koje sam sama nakupovala. Pa onda mi recite, zar je sve to potrebno? Nemojte misliti da su vaša djeca zakinuta za nešto ako im soba nije prepuna igračaka. Po meni, baš time im pomažete u igri, razvijanju mašte i socijalnih odnosa. Ako djeca imaju 5 lopti vjerojatno se neće igrati ni sa jednom. Ako dvoje djece ima dvije lopte, svaki će uzeti u ruke jednu i vjerojatno će se igrati s njom par minuta ili se uopće neće igrati. Ako imaju samo jednu loptu prvo će se morati dogovarati što će se igrati, a onda kad se dogovore (pregovorima, dogovorima, ali ponekad i svađama) igrat će se bez prestanka.
Neki dan su klinci uzeli u ruke neke stare stolnjake kojih sam se željela riješiti i od onda se
igraju s njima svakodnevno. Kako ta djeca zapravo traže malo, a mi odrasli ih bombardiramo glupostima za koje smatramo da su im potrebne. Kad muž i ja uzmemo iz trgovine kartonske kutije kako bi spremili neke stvari, kutije nestanu u dan – dva. Klinci iz njih naprave odlične stvari s kojima se igraju danima. Kutije služe kao stol (na koji stave stare stolnjake), kinderbet za nihove bebe i medvjediće, kućice za pse… Kad razmišljam o novim i skupim igračkama i razlogu zašto se djeca s njima ne igraju, mislim da su sve te igračke zapravo prekonkretne. Kako se djeca mogu igrati s robotom koji hoda, pleše i pjeva? Robot ne može postati beba, lopta, kinderbet ili posuda za kuhanje, zar ne? A list papira može postati lopta, zar ne? Kartonska kutija može postati kuća za barbike s prostorijama koju djeci savršeno odgovaraju jer su ih sami složili na način na koji su htjeli. U stvaranje tih igračaka su unijeli dio sebe i samim time ih znaju više cijeniti. Stare zdjele se kod nas doma nikada ne bacaju već ih klinci ukrase bojama i igraju se s njima. Isto je i sa starim tavama, mikserima kojima samo odrežemo kabla. Isto uradimo i sa starim, potrganim fenovima za kosu, mlincima za kavu… Klinci se oduševe takvim igračkama, a mislim da su zdravije za njih od onih napravljenih od tko zna kakvih materijala u dalekoj nam Kini… Danas obitelj ne mora biti bogata da bi djeca imala prepunu sobu igračaka s kojima ne znaju što bi. Zato im pomognimo i birajmo za njih igračke kojima se mogu igrati na 100 načina. Ili još bolje, izmislimo sami svoje igračke i naučimo cijeniti stvari koje sami izradimo vlastitim snagama. Zapamtite da kad dijete uđe u sobu prepunu šarenih igračaka, prirodno je da ne zna što bi uzelo u ruke. Ali to je problem nas roditelja i zato ga trebamo riješiti sami sa sobom.
