Jedna od igara koja se u posljednje vrijeme često igra kod nas doma je igra pantomime. Kad je moj muž predložio kako bi mogli igrati pantomimu jednog kišnog i pomalo dosadnog popodneva, Ivona je bila zainteresirana, ali i prilično sramežljiva. Još uvijek se jako živo sjećam svojih ispada sramežljivosti iz djetinjstva. Bila sam užasno sramežljiva, a kad su me roditelji na nešto dugo nagovarali, bacila bih se mami u zagrljaj i sate provela u plaču. Osjećaji kojih se i danas prisjetim sjećajući se tih događaja uopće nisu lijepi. Zbog toga sam odlučila Ivonu ne nagovarati na takve, nama odraslima „bezazlene igre.“ Neke od onih koje su mi ostale u gorkom sjećanju su: igra pantomime, pjevanje pred svima, maskiranje i odlazak u maškare te mnoge druge.
Zbog toga smo muž i ja počeli pantomimu igrati na način da je Ivona meni i mužu naizmjenično šaptala koju životinju da pokažemo, a mi smo pokušavali pokretima opisati tu životinju. Na taj način smo se igrali nekih 20-tak minuta, a nakon toga je i Ivona skupila hrabrost te poželjela da i ona „zaprav igra“. Muž i ja bili smo oduševljeni, ali smo se ponašali kao da je to sasvim normalan slijed događaja. Bojali smo se ako preburno reagiramo, da će se opet javiti onaj njen nepoznati strah. A zapravo smo duboko u sebi poželjeli glasno povikati : „Yes!“ – jer naš je plan uspio, uspjeli smo je potpuno nenametljivo nagovoriti da se oslobodi straha. I tako smo zaigrali.
Igra se tog prvog poslijepodneva odužila na gotovo 2 sata. Najsmješniji trenutak je bio kad je naš dragi tata pokušao pokretima opisati krotitelja životinja. Opisivao je lava koji skače kroz vatreni obruč, guranje glave u lavova usta. Bilo je tu svega, ali Ivona, Vid i ja nismo mogli niti govoriti od silnog smijeha koji je zavladao. Mislim da je to bio jedan od najljepših dana u životu naše obitelji. Nikada se još otkad imamo dvoje djece nismo u toj mjeri opustili i postali zapravo potpuno bezbrižni i veseli. Baš kao djeca.
