Karel Čapek; Ilustracije Svjetlan Junaković; Naklada Fran, Zagreb, 2001.g.; 44 str. tvrdi uvez
Posve zanimljiva priča o poštaru Kolbabi i njegovoj poštanskoj pustolovini. Kako i svakom čovjeku ponekad dosadi dnevna rutina tako je i našem poštaru Kolbabi dosadilo biti poštar. Dosadilo mu je svo to raznošenje pisama, trčanje, hodanje razvrstavanje pošte i jurenje s telegramima. Tako je jednog dana sav jadan zaspao u svom poštanskom uredu i ostao tako spavati tamo preko noći. Najednom ga je iz mirnog sna probudila neka buka. Vidjeo je malene čovječuljke kako razvrstavaju poštu. Bili su to poštanski patuljci. Razvrstavali su poštu brižno i detaljno već prema adresama koja ide u koje mjesto. Zatim su započeli neobičnu igru. Kartanje pismima. Bilo je to vrlo zanimljivo. Pisma, odnosno pošiljke razvrstali su tako da imaju najjaču i najslabiju kartu. Najmanja karta bila su pisma u kojima ljudi jedni drugima podmeću ili se pretvaraju. Zatim je slijedila druga najniža karta – pisma koja se pišu iz obaveze ili nužde. Za njom slijedi karta pisama koja ljudi pišu iz pristojnosti. Prva jača karta bila je desetka odnosno pisma u kojima ljudi pišu jedni drugima zanimljivosti. Za njom slijedi karta pisama u kojima pišu pisma kad žele nekog obradovati. Četvrta jaka karta su pisma koja se pišu iz ljubavi a najjača karta bila su pisma u kojima čovjek daruje cijelo srce.Također su ljubazni patuljci objasnili gospodinu Kolbabi kako ako oni stave pismo na svoje čelo jasno mogu pročitati sav sadržaj. Nadalje objašnjavali su kako se hrane poštanskim ljepilom i vole lizati poštanske marke. Šaleći se tako s njima proveo je naš poštar u pošti čitavu noć i naravno o tome nije nikom pričao.
Slijedećeg dana kad je razvrstavo pisma našao je jedno bez adrese. Učinilo mu se kako to pismo zapravo svakako treba isporučiti jer u njemu piše nešto važno. Tada je potražio pomoć poštanskog patuljka da mu pročita što u njemu piše bez da ga otvore kako bi saznao kome pismo pripada. U njemu je pisalo: “Najdraža Marženko, Pisam ti dasam dobio posao šofera ako očeš možemo imati svatove piši meni ako me još voliš piši meni brzo tvoj vjerni Francek”. Iako je prvo pomislio kako je pošiljatelj nepismen zbog silnih grešaka, pročitavši sadržaj znao je da svakako mora dostaviti to pismo. Odlučio je potražiti gospodičnu Marženku pa makar morao proputovati cijeli svijet. Tako je propješačio cijelu zemlju raspitivao se o Marženki i Franceku. Hodao je godinu dana no nije ih pronašao. Tako je jadan sjeo kraj ceste silno tužan što nije uspio isporučiti pismo. Odjednom odnekud stvori se kraj njega automobil i čovjek iz njega vikne: dođite da vas malo povezemo. Vozeći se tako poštar primjeti kako auto ide izuzetno sporo pa upita u čemu je problem. Šofer mu tada objasni kako je tužan jer je još pred godinu dana svojoj dragoj pisao pismo na kojeg nikada nije dobio odgovor. Nije puno trebalo poštaru da shvati da je to njegov izgubljeni Francek a pismo koje je slao je upravo ovo koje on nikako da isporuči Marženki. Brzo je ispričao kako upravo traži Marženk uda joj isporuči ovo pismo i automobil je odjednom jako ubrzao i poletjeo. Leteći tako automobilom došli su do Marženkine kuće. Kada je poštar pozvonio ugledao je Marženku tužnu i bezvoljnu kako šiva košulju. Rekla je da to nije svadbena haljina nego mrtvačka košulja jer je tužna i već jednu godinu očekuje pismo od svog dragog koje nikad nije stiglo. Poštar sav sretan uruči joj pismo a na vratima se pojavi i Francek. Od toga dana Francekov automobil stalno je jurio jer ga je vozio sretan vozač.
