Pouke iz Stojutarske šume
Egmont, 2006. god., 28 str., tvrdi uvez.
Jednoga proljetnog jutra Zec se sprema počistiti svoju kuću. Omiljenu aktivnost mu omete njegov prijatelj Tigar koji doskakuće do prijatelja ne bi li ga pozdravio. Zec mu govori kako nema vremena jer ima puno posla pa Tigar odluči krenuti dalje. No prije odlaska nije mogao odoljeti da ne pomakne kazaljke na Zečevom satu unatrag. Zbog toga je Zec propustio branje cvijeća sa Kristoforom Robinom i medom Poohom. Kad su prijatelji svratili do Zeca da bi vidjeli zašto se nije pojavio u dogovoreno vrijeme, iznenadili su se vidjevši da Zečev sat ne ide dobro. Zec je odmah shvatio u čemu je stvar.
Jako se naljutio na Tigra i nije više želio razgovarati sa njim. Sve Tigrove isprike bile su uzaludne. No jednog dana jak vjetar otpuše Zeca ravno s mosta u potok. U tom trenu je prolazio Tigar i odmah spremno uskočio ne bi li spasio prijatelja. U tom trenu je Zec shvatio tko su mu pravi prijatelji. Jer samo bi pravi prijatelj riskirao i vlastiti život kako bi spasio svog prijatelja, zar ne? Slijedeće jutro Zec pripremi ukusan obrok i pozove svog prijatelja Tigra. Zahvali mu se što mu je spasio život i oprosti mu za mali nestašluk sa satom.
Lijepa i zanimljiva priča o tome kako treba oprostiti prijateljima (ali i onima koji to nisu) može pomoći svakom djetetu koje se nađe u sličnoj situaciji. No moram priznati da je djeci često puno lakše oprostiti i zaboraviti nego nama odraslima. Šteta jer bi naše ponašanje trebalo biti uzor mališanima, ali što se tiče iskrenog oprosta, mi bismo morali učiti od njih. Naš oprost i zaborav često nije dovoljno iskren, a uistinu nema ljepše stvari nego oprostiti nekome tko nam je učinio nešto nažao. Nakon toga se čovjek osjeća bolje, svježije i sretnije, a teret ljutnje koji ga je mučio jednostavno sklizne s leđa.
