Tekst: Josip Balaško; Ilusracije: Dud Moseley
Naša djeca, Zagreb, 1993.; tvrdi uvez, tvrde stranice
Priča o plavookom medvjediću Bruni iz dječjeg vrtića jedna je od meni najdražih dječjih slikovnica. Moj sin radije bira neke druge ali ja ga često nagovorim da čitamo upravo ovu. Slikovnica je to s lijepim ilustracijama i tekstom koji se rimuje. Priča ima svoj početak od trenutka kada medvjedić Bruno i ostale igračke ostanu sami u vrtiću. Djeca odlaze svojim kućama a za igračke tada nije kraj igri. Medvjedić Bruno zajedno s ostalima ( žirafom, stražarom, mišićom, konjićem, klaunom, pužem i lutkicom Nenom ) uvijek smišlja nekakve igre. Igračke iz dječjeg vrtića znaju se igrati i same bez djece.
Kad se ujutro vrtić napuni dječjim koracima nitko od njih ni slutio nije što se prethodne noći ovdje događalo. Ova slikovnica dobar je način da probudite dječju maštu, makar i u sebi.
“Jutros su djeca gledala šutke po vrtiću razbacane lutke. Nisu ni slutila ni mogla znati da se lutke znaju i bez njih igrati.”
