Hans Christian Andersen
Svima je poznata priča o djevojčici koja se u neimaštini smrzla usred grada na samu Staru godinu dok su prolaznici samo hladno prolazili ne želeći kupiti šibice ili pružiti joj ikakvu drugu pomoć. Suviše tužna i pomalo teška priča koja mami suze na oči kako nas odraslih tako i djece. Barem mog djeteta. Čitajući je, oboje smo na kraju završili u suzama. Iskreno više ja nego Marko. No neka vas to ne obeshrabruje u čitanju ovakvih i slčnih slikovnica vašoj djeci. Djeca ipak sve to doživljavaju na svoj osobit način i mislim da ni Marku ne bi potekle suze da nije vidio moje. Ova priča sasvim je prigodna za čitanje u ovo predblagdansko ludilo u kojem svi mi često ( u skladu s mogućnostima ) pretjeramo u kupovini i mahnitavom kupovanju šarenih igračaka i ostalih proizvoda koji nas mame iz lijepo ukrašenih izloga.
Često zaboravljamo ono bitno, onaj pravi božićni duh. U svakidašnjem životi ima mnogo takvih “djevojčica sa šibicama” ali i nažalost nijemih besćutnih prolaznika koji samo prolaze pokraj potrebitih ne pokazujući imalo suosjećanja.
Istina, uvijek se nekako u blagdansko vrijeme organiziraju razne akcije prikupljanja pomoći potrebitima i svi se mi rado uključujemo u njih smirujući na neki način svoju potrebu za pomaganjem. Ili sumnjičavo mislimo ” ma tko zna kome zaista ide ta pomoć ” i u strahu da ne ostanemo prevareni ne sudjelujemo. Surova svarnost sasvim je drugačija. Potrebitih ima i to ne samo za blagdane. Pokušajmo samo malo zaviriti oko sebe i možda sami pronađemo mnoštvo takvih “djevojčica sa šibicama”.
