Éva Janikovszky
Ilustrirao: László Rèber
Hena com, Zagreb, 2001. god., 35 str., tvrdi uvez.
Prevela s madžarskog: Lijerka Damjanov – Pintar
„Svako dijete zna, pa i ono najmanje, da je biti zločest mnogo zanimljivije nego biti dobar“ – ovom rečenicom započinje slikovnica pod nazivom „Da sam odrastao“. I to je velika istina. Tome bi još dodala da tu veliku istinu zna i svaki odrastao čovjek, ali ona je potisnuta duboko u njemu. Tko ju je potisnuo? Roditelji, učitelji, bake i djedovi i svi oni odrasli koji misle da je biti dobar odgajatelj stvarno lako: Samo uvijek paziš da je dijete opralo ruke prije jela, opralo zube nakon jela i da je pospremilo svoje igračke. Naravno, ljudima su upravo ove stvari pokazatelj dobrog odgoja. Lakše je primjetiti da li su djeca „dobro odgojena“ ma što to značilo. Teže je vidjeti da li odrastaju u miru, sreći i veselju, pa je to lako zanemariti i praviti se da to i nije toliko bitno koliko i to da li uvijek imaju papučena nogama i da su pojeli svu mrkvu iz juhe. A opet ne znam niti jedno dijete koje se ozbiljno razboljelo zbog činjenice da nije opralo ruke prije jela ili hodalo po kući bez papuča. A i nepospremljene igračke manje – više smetaju nama odraslima, a ne djeci. Na kraju krajeva, mi smo ti koji smo im kupili tu gomilu igračaka, oni bi bili jednako zadovoljni i sa jednom bebom i jednim autićem . Po drugoj strani znam gomilu odraslih koji imaju probleme uzrokovane „dobrim odgojem“. Neki su toga svjesni, a neki ne. Ne znam što e opasnije…. Često me srce zaboli kad vidim da djeca pokušavaju razbiti taj oklop strogoće i ozbiljnosti kod svojih roditelja, a ovi tek onda podivljaju. Koliko vas je puta dijete primjerice pošpricalo vodom, povuklo za nos ili pošaralo flomasterom kako bi se malo našalilo s vama i izmamilo osmjeh na vaše ozbiljno lice? Koliko puta ste prihvatili zabavu i od srca se poigrali s vašim djetetom? Ljudi koje ja najčešće primijetim obično odmah počnu vikati na svoje mališane ne bi li uveli reda. A što je uopće red i tko ga je izmislio? Odrasli, i to iz jednog jedinog razloga: zbog velike i nikad zadovoljene ljudske potrebe da kontroliraju stvari, ponašanja i osobe. Kao da je postalo pitanje prestiža tko će više i češće vikati na svoju djecu. Ako dovoljno vičeš na njih i po potrebi, malo ih udariš po guzi – to si bolji roditelj! Potpuno pogrešno i po meni je potrebno samo jedno kako bi djeca bila sretna – biti na njihovoj strani…
Ova slikovnica upravo je zato posebna i prekrasna. Vidjeti svijet dječjim očima za nas odrasle je neprocjenjivo iskustvo koje možemo uvijek iskoristiti kako bi obogatili svoj i život svojih mališana. Ovdje jedan mališan objašnjava na jednostavan način zašto je teško poštovati roditeljske odluke. Teško je naime sjediti dugo i nepomično na stolici jer ti utrnu noge. Istina, zar ne? Teško je dobro oprati ruke jer su ostali već odavno za stolom kad ti dođeš i onda opet slušaš prigovore… Odrasli se pak mogu obući kako god im padne na pamet, mogu se nagnuti kroz prozor kad čuju zvuk vatrogasne sirene, iako su znojni, smiju se napiti vode. Ukazuje se i na najčešće opomene koje djeca slušaju: Obuci pulover! Operi ruke! Ne grizi nokte, Gledaj pred sebe, Pospremi igračke!
Dijete u ovoj slikovnici govori što bi ono sve radilo da je odrastao. Tako nikad ne bi sjedio na stolici, već bi uvijek klečao. Prije svakog ručka pojeo bi cijelu čokoladu, rukama bi hvatao muhe, ruku u bijeloj rukavici, povlačio bi po svakoj željeznoj ogradi. Poslije juhe popio bi dvije čaše vode, ulicom bi išao natraške, pomilovao bi svaku mačku lutalicu, prodorno bi zazviždao da se svi uplaše. Dječak bi u gostima uvijek i neprekidno mlatarao nogama, pred vratima nikad ne bih obrisao blatne cipele, kod kuće bi imao pravu žirafu, pozvonio bi na svaka vrata. Sukladno tome, oženio bi se djevojkom koja bi znala pohati mjehuriće od sapunice koji se nikad ne bi rasprsnuli, koja bi se uplašila, ali se ne bi naljutila kad joj se kraj uha pukne papirnatom vrećicom i koja bi znala čvrsto zavezati uže za njegovog zmaja. Dječak i njegova žena puzali bi četveronoške po podu i pritom bi trubili iz sve snage. Dječak bi živio u stanu u kojem bi se mogao loptati u sobi i uzgajati hrast u tegli, držao bi zlatne ribice u kadi. Za sve što bi dječak donio kući, našlo bi se mjesta: i za divlje kestenove i za zahrđali čavao i za bolesnog ježića. Susjedi bi ih nagovarali da igraju nogomet baš ispod njihovog prozora. Dječak bi imao puno djece jer je puno djece potrebno za igre koje on voli. On, djevojka kojom bi se oženio i njihova djeca igrali bi se po cijele dane i to: lovice, skrivača, bacanja kugle, a priređivali bi i utrke na romobilima. Dječak govori kako bi ipak on uvijek pobjedio kako bi se djeca mogla ponositi svojim tatom. Njihova djeca smjela bi biti zločesta isto toliko koliko bi bili on i njegova žena. U gostima bi svi jednako mlatarali nogama pod stolom, a prije ručka podijelili bi veliku čokoladu. Svi bi ulicom hodali natraške i svi bi redom pomilovali mačku lutalicu… U proljeće bi svako dijete dobilo po jedan balon, ali dječak (njihov otac) dobio bi najveći jer je on njihov tata. Ljeti bi svako dijete dobilo jednako velik sladoled, ali dječak bi dobio najveći jer je ipak on njihov otac. U jesen bi svako dijete smjelo zagaziti u baru, ali dječak bi smio zagaziti u najdublju jer je on njihov otac. Dječak napominje kako dok ne naraste mora još uvijek biti poslušan, prati ruke, oblačiti pulover, gledati pred sebe, ne smije gristi nokte i mora pospremati igračke… Kada bude velik prljavih će ruku sjesti za stol, hodat će uvijek u majici kratkih rukava, neće gledati pred sebe pa makar pao, izgrist će svaki nokat sve do mesa i razbacat će sve igračke. No na kraju dječak primijeti kako su mama i tata već odrasli, a ipak ne rade sve te stvari. Morat će ih pitati zašto.
