Arhiva članaka mame: admin

Danas ipak nećemo u tu širinu, ali valjda sam vas privukla. Samo nastavite čitati jer nećemo pričati o vašim, nego o greškama vaše djece. Valjda i djeca smiju griješiti, i djeca su ljudi… Da, ali mi odrasli uglavnom nastojimo od njih napraviti bezgrešna bića. U početku najprije vjerujemo da smo ih takve savršene i bezgrešne donijeli na svijet, ali ubrzo osjetimo dužnost da ih naučimo kako da sve rade ispravno. Što god to značilo, većina nas odraslih ima prilično razrađen sustav vjerovanja kako osobno zna što je dobro, pravedno i ispravno na ovome svijetu. Pogotovo za našu vlastitu djecu. Suzdržat ću se od naviruće potrebe da na tu temu nabacim bilo kakav komentar. Ovakva kakva sam ne mogu se sasvim suzdržati, pa ću ipak reći da je poprilično strašno kako taj naš svijet kraj svih tih naših savršenih normi i kriterija izgleda…Ali, djeca su naša budućnost, došla su na svijet da ga poprave, ili što već ne sanjarimo kad ih želimo roditi i kad s roditeljskim ushitom gledamo kako rastu. Djeci želimo dati sve najbolje i od njih očekujemo sve najbolje. To su ogromna ulaganja s još većim očekivanjima dobiti. Tako nerealno se ne bismo postavili ni u jednom području poslovanja, ali roditeljstvo je mnogima posao nad svim drugim poslovima. Očekuje se maksimalna dobit i spremni smo se maksimalno potruditi. Zato su razočaranja tako česta i teška. Djeca uglavnom ne ostvaruju roditeljske snove. Čak i ako ostvaruju svoje vlastite snove, pretvarajući ih u stvarnost puno i često griješe. Što je zapravo ljudski, ali mi ljudi mislimo da ne bi trebalo biti dječje. Jer kao djeca su najbolji ljudi. Jesu, ali brzo uče od nas starijih, a što brže uče, više griješe. A vi ih sve više nastojite ispravljati i usmjeravati na pravi put. Onaj koji vi mislite da je pravi. Iako ga najčešće ni sami ne slijedite, ali se toga više i ne sjećate. Ali zato hoćete da vaša djeca budu bolja. Mislite da je nedopustivo da griješe, a da to čine ne shvaćajući razloge za svoje ponašanje. Pa kako se može dogoditi da vaš sin ode u školu bez zadaće kad je to njegova obaveza i da vam još slaže da ju je napisao, pitate se kako može biti tako neodgovoran i trebaju vam uvjerljivi razlozi zašto je tako postupio. Ili vam trebaju razlozi zašto je ošamario mlađu sestru.  Objasniti svoju motivaciju u trenutku kad griješimo teško je i odraslima, a djeca bi to trebala moći?!  Kad bi bilo lako objasniti zašto ponekad postupamo posve pogrešno i loše, možda bi manje griješili. S druge strane, kad bi analizirali stvarne razloge za sve svoje pogreške ispalo bi da smo neki kriminalni tipovi koji smišljaju i planiraju loše poteze, a većina ljudi nenamjerno griješi. Tako i djeca, pa ih ne treba maltretirati nastojanjem da svaki svoj loši čin i propust obrazlože, razumiju i poprave. Ili uvedimo pravilo da to tražimo i od odraslih. Ali tko mene pita?!

Podijeli sa Facebook prijateljima

Piše: mr. Jelena Klinčević, spec. kliničke psihologije

Dugo sam već u ovom poslu, a stalno mi dolaze novi ljudi sa dobro mi znanim problemima. Njima su ti problemi novi, veliki, ne znaju kako se nositi s njima, a ja se moram usredotočiti na pronalaženje pristupa kojim ću im najprikladnije pomoći. Pristup, naravno, ovisi o ljudima, nije dovoljno definirati problem i znati rješenja, treba ih primjereno objasniti i uvježbati provedbu tih rješenja, ali sve to nije naša današnja tema. Kad mi dolaze roditelji koji smatraju da njihovo dijete ima psihičkih teškoća, onda su to uglavnom zapažanja smetnji u djetetovom ponašanju i doživljavanju stvarnosti, a roditelji ne znaju kako trebaju postupati. Zapravo, oni su se već puno puta našli u tim situacijama, trudili su se odgojno djelovati, razmišljali su i dogovarali se međusobno kako riješiti problem, ali su njihovi pokušaji bili neuspješni. Savjeti se uglavnom traže tek kad smo svoja rješenja iscrpli i ne znamo više što bi…. Ali tad su posljedice dugotrajnih problema na djelu, pa se  ljudi više ne mogu igrati vatrom kad već bukti požar… Mogu vam reći da nije lako biti vatrogasac, stvarno se treba pribrati i birati efikasna sredstva. U odgoju i problemima sa djecom ima puno dobrih pristupa i rješenja, iako nisu uvijek sva lako dostupna ni dostižna. Jedna od temeljnih poruka koju na početku rada nastojim prenijeti uznemirenim roditeljima, iscrpljenim i poraženim u borbi sa problemima u ponašanju svog djeteta, odnosi se na potrebu da se oni smire i prestanu osuđivati svoje dijete. To je jako važno: smiriti se i ne osuđivati dijete. Težina osude koju roditelji tovare djetetu na pleća  preveliko je breme koje blokira mogućnost da se dijete promijeni. Još je gore ako roditelji osuđuju i sebe jer smatraju da je djetetov problem pokazatelj njihove roditeljske nesposobnosti. Svakome se može dogoditi da bude neuspješan, svatko može imati probleme. Ljudi moji, nećemo se valjda prenemagati i simulirati nekakve idealne životne priče?! Osim toga, nemojmo se precjenjivati, nismo mi bogovi – iako smo roditelji, ne ovise sve stvari u djetetovom životu o nama. Naravno da roditelji žele da dijete odraste u osobu koja će biti sposobna živjeti samostalno i odgovorno. Istina je, međutim, da to roditelji ne mogu učiniti umjesto djeteta. Dijete ima odgovornost da postane netko, osoba koja u njemu nastaje vrijednost je koju smo mi roditelji donijeli na svijet i  sudjelujemo u njenom oblikovanju, ali nismo bogovi i ne držimo sve konce u svojim rukama. Zato se ne trebamo držati nadmoćno, kao da sve znamo i možemo. Djeci to ne treba. Dovoljno je da budemo dobar primjer, da živimo po načelima koja njima želimo prenijeti, da smo smireni i ozbiljni, prisutni kad treba i zabavni koliko je to moguće… Eh, kakve su to krasne, gotovo božanske osobine, zar ne?

Podijeli sa Facebook prijateljima