Vaša dvomjesečna beba počinje sve više obraćati pažnju na svijet oko sebe. Najviše ju zaokuplja mamin glas i prati ga po cijeloj prostoriji s puno pažnje. Počinje uzvraćati nekom vrstom tihog gugutanja.
Bebina osjetila možete izoštriti na razne načine. Možete joj iznad krevetića staviti šarenu igračku. Dok se igrate puštajte joj vedru i živahnu glazbu. Promatrajte što vašu bebu plaši, a što joj zaokuplja pažnju. I nadasve je puno mazite i pružajte joj puno ljubavi i pažnje.
Walt Disney
Egmont, 2004. god., 45 str., tvrdi uvez.
Ostalo nam je još svega nekoliko dana do datuma kad moramo vratiti ovu slikovnicu u knjižnicu, a jednostavno se ne možemo odlijepiti od nje. To je zapravo zbirka recepata za jela koje Paško Patak priprema sa svojim prijateljima. Kako je moj mali Vid uvjeren da će kad naraste biti kuhar, ovo je idealna slikovnica za njega. Danima je lista i traži što ćemo sve slagati. Moram priznati da je i mene oduševila. Isprobali smo nekoliko recepata od kojih me se najviše dojmio:
Paškovi slatki pužići s cimetom
Kako moj muž ne voli cimet, jednostavno sam ga izbacila iz ovog jela i umijesto toga pomiješala kinder ladu, margarin i mljevene orahe kojima sam premazala tijesto prije nego što sam ga zarolala.
Potrebno vam je:
Izlomite kvasac u male komadiće i stavite ga u posudu. Dodajte mlako mlijeko i miješajte dok se kvasac ne rastopi. Dodajte dvije žlice šećera i čekajte da se kvasac digne. Rastopite margarin ili maslac na slaboj vatri ili u mikrovalnoj pećnici. Umiješajte sol, šećer, jaje i dodajte brašno. Ako vam tijesto bude premekano dodajte još brašna, a ako vam ispadne pretvrdo dodajte malo mlijeka.
Kad tijesto udvostruči obujam, razvaljajte ga u dva četverokuta. Premažite ih smjesom kinder lade, margarina i mljevenih oraha. Zarolajte tijesto i režite ga na 2 cm debele kolutove. Lim prekrijte masnim papirom te poslažite pužiće i ostavite ih da malo odstoje. Pecite ih oko 10 minuta na srednje jakoj vatri (180 – 200 °C).
Ako volite cimet, umjesto kinder lade i oraha možete tijesto premazati nadjevom od 50 g margarina, 4 žlice šećera i 4 žlice šećera.
DOBAR TEK!
I ne zaboravite u knjižnici potražiti Paškovu kuharicu!
piše dr. med. Ines Tizaj
Djeca u dobi između 6 mjeseci i 3 do 4 godine, ali i starija sklona su stavljati u usta sitne predmete koji vrlo lako mogu dospjeti u dišne putove. Učinak stranog tijela u dišnim putevima ovisi o veličini, obliku i vrsti predmeta.
Veća strana tijela mogu zaglaviti u gornjim dišnim putevima i neposredno ugroziti život, dok manja tijela obično dolaze do donjih, sitnijih dišnih puteva pa su i simptomi blaži. Metalna i plastična strana tijela obično u pravilu manje nadražuju sluznicu od biljnih koja su obično kontaminirana, a osim toga i bubre pa izazivaju jaku lokalnu i opću reakciju organizma.
Klinička slika
Aspiracija stranog tijela u dišne putove izaziva simptome koji tipično teku u nekoliko faza.
U prvoj fazi, neposredno nakon udisaja stranog tijela, javlja se dramatična slika kašlja, gušenja, povraćanja pa čak i kratkotrajnog gubitka svijesti. Simptomi se mogu smiriti nakon nekoliko minuta do sati ili se mogu zaboraviti kao kratkotrajni incident. Nakon nekoliko sati mirne faze, javljaju se simptomi ovisno o lokalizaciji stranog tijela- nastaje edem sluznice dišnih puteva koji se manifestira kašljem, boli, promuklosti, inspiratorni stridor (karakterističan zvuk koji nastaje kod udisaja) ili pak uporni kašalj sa sukrvavim iskašljajem ako je tijelo zabodenu u sluznicu nižih dišnih putova. Ako se tijelo nalazi u bronhima, malim, završnim dišnim putevima u plućima; nastaje klinička slika djelomične opstrukcije tih dišnih putova uz komplikacije u smislu eventualnog emfizema, atelektaze, učestalih bronhopneumonija pa u krajnjem slučaju do apscesa pluća.
Dijagnoza
Dijagnoza se postavljana osnovu temeljne anamneze, fizikalnog statusa, rtg slike vrata ili pluća ili bronhoskopije koja ima za cilj ne samo dijagnostiku već i vađenje stranog tijela.
Postupak i liječenje
Ako se radi o dojenčetu, postupak je sljedeći:
1. dojenče treba položiti na podlakticu spasioca glavom i licem koso prema dolje pod kutom od oko 60 st., tako da su glava i vrat zahvaćeni prstima
2. udariti početnim dijelom dlana četiri puta čvrsto između lopatica
3. ako to nije pomoglo, treba dojenče okrenuti i poleći na tvrdu podlogu na leđa i pritisnuti s dva prsta čvrsto na donji kraj prsne kosti u dubinu od 1 do 2.5cm ovisno o veličini dojenčeta, četiri puta za redom
4. ako disanje nije uspostavljeno, uhvatiti donju čeljust i jezik zajedno između palca i kažiprsta i povući jezik i čeljust zajedno prema gore (kad bolesnik leži)- to je ponekad dovoljno da se vidi strano tijelo koje se može pokušati izvaditi prstima samo ako se ono jasno vidi, nikako u suprotnom slučaju. Nikako se ne smije naslijepo gurati prst u ždrijelo!
5. ako još nema spontanog disanja, pokuša se reanimacija umjetnim disanjem- usta na usta ili usta na nos
6. ako treba, postupci od 1 do 5 se mogu ponavljati, dok ne stigne pomoć!
Tzv. Heimlichov hvat, koji se preporuča az veću djecu i odrasle, može biti opasan za dojenčad, pa ga u toj dobi ne valja primjenivati.
Ako je riječ o djetetu poslije prve godine života, odmah treba pokušati primijeniti Heimlichov hvat.
1A. ako je dijete pri svijesti i može stajati, zahvat se izvodi stojeći djetetu iza leđa. Dijete se obuhvati oko struka obim rukama; jedna se šaka stisne i položi na gornji dio trbuha malo iznad pupka, ali tako da se ne dodiruje ni završnio dio prsne kosti ni rebreni luk; a slobodnom rukom se naglo pritisne stisnuta šaka u trbuh u smjeru prema gore, 6 do 10 puta zaredom
1B. ako dijete nije pri svijesti, treba ga poleći na leđa, spasilac mora kleknuti pokraj djeteta i dlanom jedne ruke 5 do 6 puta naglo i čvrsto pritisnuti na područje gornjeg trbuha, između pupka i završnog dijela prsne kosti
2. ako hvat nije uspio, treba unesrećenom otvoriti usta povlačenjem čeljusti i jezika prema naprijed i postupiti kako je opisano za dojenče u točki br.4
3. ako nema spontanog disanja, treba pokušati umjetno disanje
4. ako nema uspjeha, treba ponavljati postupke 1-3 i hitno tražiti daljnju pomoć.
Roditelji, čuvajte svoje mališane, sklonite predmete koje mogu staviti u usta i progutati ili udahnuti. Ako ipak dijete udahne strani predmet, pružite mu prvu pomoć ali i zatražite liječničku pomoć!
piše mr. Jelena Klinčević, psihologinja
Danas je teško ili nemoguće biti neovisan i svoj, sadržaji koji nas zavode, osvajaju i bez kojih ne možemo rasprostranjeni su u narazličitijim segmentima stvarnosti poput nevidljive mreže koja nas steže a da smo toga tek djelomično svjesni. Stručnjake zabrinjava zapažanje da ljudi mogu biti ovisni o najrazličitijim (s)tvarima, da sve ono što nam koristi kako bi izbjegli suočavanje sa neuspjesima, odgovornostima, gubicima i egzistencijalnim problemima može potaknuti razvoj ovisnosti. Sporno je treba li to odmah prepoznavati kao psihijatrijsku problematiku, jer tako ćemo prebrzo stići do poraznog zaključka da su mentalni poremećaji svuda oko nas. Zašto je internet pogodan za razvoj ovisničkog ponašanja? On je koristan prozor u svijet i, ako ga primjereno koristimo nema rizika da će nas odvesti u krivom smjeru, baš kao što i čaša crnog vina poslije ručka koristi organizmu i ne bi bilo nikakvih problema da se čovjek toga pridržava. Ali, tko nije osjetio blagodati one druge i treće čaše vina, a kad smo već na tom putu, kako znati kad treba stati? Koliko vremena provedenog na internetskim sadržajima je dovoljno, a kad je to previše? Pitanje je karakteristično za sva područja gdje se može razviti ovisničko ponašanje. Da je internetska ovisnost realan problem možemo saznati čak i , koje li ironije, na internetu samom, gdje se mogu pronaći mnoge stranice namijenjene pomoći ovisnicima o internetu. Tako na primjer, možete pronaći neke od skala, poput ovdje navedene, kojima ćete sami procijeniti jeste li ovisni o internetu:
1. Mislim o internetu i dok je ugašen
2. Treba mi sve više vremena da zadovoljim svoju potrebu za internetom
3. Osjećam gubitak kontrole nad korištenjem interneta
4. Uznemiren(a) sam i razdražljiv(a) kad pokušam skratiti ili prekinuti korištenje interneta
5. Internetom bježim od problema i emocija s kojima se teško nosim
6. Lažem drugima radi prikrivanja koliko sam zaokupljen(a) internetom
7. Ostajem na internetu dulje od planiranog vremena
8. Kad je internet isključen uočavam kod sebe depresivnost, nervozu ili tjeskobu, loše spavam ili sam bez volje za druge stvari
9. Ugrožavam ili riskiram gubitak važnih osoba i odnosa, školovanja ili posla zbog interneta
10. Trošim puno novca na internetske usluge, sadržaje i računalnu opremu
Piše: mr. Jelena Klinčević, psihologinja
Kad pogledamo svijet oko sebe ne trebamo biti genijalci da bismo uočili da je nedovoljno dobar ili je čak nepodnošljivo loš u mnogim svojim aspektima, pa da poželimo neko ljepše i sigurnije mjesto u kojem će stvari biti pod našom kontrolom… Oduvijek su postojala sredstva koja su ljudima davala odmak od svega što ih frustrira ili opterećuje, što ih boli ili povređuje, što im govori o problemima i neuspjesima. Još u prethistoriji otkrili smo utjehu u raznim psihoaktivnim tvarima, stvarali smo rituale i ideologije, predavali se užicima u hrani, seksu ili čak ljubavi, koji nas udaljuju od naših neuspjeha i nemoći da ih nadvladamo. Nova vremena donijela su sofisticirane tehnologije koje naizgled nude socijalno prihvatljivije načine bijega od sebe i stvarnosti. Kad već u stvarnom svijetu ne uspijevamo zadovoljiti svoje potrebe, zašto ne pokušati u virtualnom, u kojem se čini da je to moguće? Nema o čemu ljudi ne mogu biti ovisni, u smislu potrebe da im to «nešto» umiri i nahrani dušu, a stručnjaci za mentalno zdravlje bave se pitanjem kada i kako to «nešto» postaje psihopatologija. Životni realitet brži je od razvoja medicinske nomenklature, pa tako već godinama u nekim dijelovima svijeta postoje klinike za liječenje internetske ovisnosti, a u stručnim krugovima još nema suglasnosti o kakvom se točno poremećaju radi. Razmatra se da u slijedećem, petom Dijagnostičkom statističkom priručniku za psihičke poremećaje, koji je u pripremi, bude uvršten i poremećaj pod nazivom Ovisnost o internetu. Kako sada stvari stoje, taj bi poremećaj ovisnosti mogao biti svrstan u grupu opsesivno-kompulzivnih poremećaja. Kao što alkoholičar nije ovisan o boci nego o onome što je u njoj , tako je internetski ovisnik ovisan o računalnim sadržajima, pa se obično govori o tri podtipa: ovisnost o računalnim igrama (online ili offline), ovisnost o pornografiji ili ovisnost o dopisivanju putem interneta. Da bi se bilo koji od tih problema u korištenju interneta mogao označiti psihičkim poremećajem trebaju biti zadovoljena četiri kriterija:
