Dani kruha i ostalo…

Da li i vaša djeca ovih dana u školama i vrtićima obilježavala dane kruha? U duhu tog obilježavanja razgovarala sam s djecom o važnosti hrane i svih blagodati koje mi ljudi imamo, a nismo ni svjesni. Razgovarala sam s mamom Jelenom o plakatu koji je radila u školi povodom obilježavanja dana kruha. Rekla mi je da kako je stavila na plakat fotografiju izgladnjelog djeteta pokraj kojeg čeka lešinar. Zaintrigirao me razgovor jer se do sad nisam susrela sa spomenutom fotografijom pa sam prošle večeri krenula malo proguglati kako bih se educirala. Ono što sam doznala više me nego šokiralo. Ne znam da li me ikad u životu nešto tako potreslo. Fotografiju je uslikao poznati fotograf Kevin Carter koji je za istu dobio i Pulitzerovu nagradu, ali isto tako ga je upravo ta fotografija koštala života. Spomenuti fotograf nije naime pomogao onemoćalom djetetu kako bi stiglo do UN-ovog kampa koji je bio udaljen samo jedan kilometar od snimljene fotografije već je samo otjerao lešinara (tko zna na koliko dugo) i napustio mjesto događaja. UN im je, naime, zabranio da se miješaju u svakodnevni život ljudi u Sudanu, državi zahvaćenoj glađu u kojoj je fotografija nastala. Sam fotograf je nakon istog događaja i mnoštva kritika pao u duboku depresiju iz koje se nikad nije izvukao te je nedugo zatim počinio samoubojstvo.  O moralu spomenutog fotografa ne bi ni govorila (neka svatko sudi prema svojim razmišljanjima). Potaknulo me to na slijedeće: Da li je uistinu dovoljno samo zahvaliti Bogu na spomenutim darovima? Ako jest, zašto se onda takve grozne stvari događaju na svijetu. Ne bi li i sam Bog želio da pomognemo da se slične grozote ne događaju svakog dana? Užasno sam se posramila. Posramila sam se sve hrane koju sam u životu bacila u smeće, posramila sam se zbog svih igračaka koje sam neki dan natrpala u vreće i stavila na tavan, posramila sam se zbog hrpe nepotrebne odjeće koju svakog dana premještam u mnoštvo ormara po kući. Posramila sam se cijelog ljudskog roda koji je toliko bešćutan u svojim namjerama da bude zadovoljan, a biti zadovoljan u kapitalističkom društvu znači imati što više od svog susjeda. Ako nemaš odjeću po najnovijoj modi (po mogućnosti markiranu odjeću), najnovije igračke kojima nas bombardiraju i ako nemaš dovoljno novaca kako bi obitelji priuštio sve što požele onda te drugi sažalijevaju ili ti se (što li je gore?!) rugaju. Da li je to svijet u kojem želim odgajati svoju djecu? Da li su to vrijednosti o kojima  želim učiti svoju djecu? Kako se uopće oduprijeti tom valu pretjerivanja u koji nas tjeraju? Jer priznat ćete da je zapravo sve to pretjerivanje. Ispadne da si siromašan ako jedne godine nemaš dovoljno novaca za otići na more, a zapravo si siromašan ako te prije spomenuta fotografija nije potresla do bola. Zašto običan čovjek nema mogućnost da pomogne tim ljudima i kako uopće ujediniti ljudski rod u nastojanjima da smanjimo glad u svijetu?Možete li zamisliti da upravo vaše dijete onemoćalo puzi do kampa s hranom, a lešinar čeka da upravo ono postane njegov obrok? Jednom prilikom kad sam govorila prijatelju kako bi željela usvojiti dijete kako bi bar nešto učinila u skladu sa svojim mogućnostima rekao mi je: „Zašto? Pa to je zakon prirode.“ Možete li zamisliti da živite u Sudanu u doba velike suši i gladi i da nemate svom djetetu dati malo kruha, da ga gledate kako umire na vašim rukama? Biste li i onda rekli kako je to prirodan odabir, zakon jačega? U Lijepoj našoj čovjek koji ima biološku djecu skoro pa uopće nema šansu da usvoji dijete s ovih naših područja, a kamoli da pomogne djetetu koje doslovce umire od gladi u nekoj afričkoj državi. Nije li to žalosno? A novac koji bi i željeli donirati za gladne u svijetu zapravo često ode na račune nekih mafijaških i kriminalnih moćnika. Kako li si mali čovjek uopće može pomoći? Kad smo muž i ja udomili dijete onda mi je jedan prijatelj napomenuo ono što su mnogi željeli, a nisu se ipak usudili napomenuti mi. Bila je to rečenica u stilu: Za još jedno dijete moraš odvojiti vrijeme i ostalo, a to sve neminovno uzmeš od svoje vlastite djece. Poruka je: nemojte ništa odvojiti od sebe, nemojte se potruditi kako bi nekome pomogli. Gledajte samo na sebe i svoje interese jer ćete onda proživjeti život bez briga i zadovoljno. Tome bih dodala – i isprazno.

Podijeli sa Facebook prijateljima