Pišem ovaj članak na današnji dan jer danas je deseta godišnjica početka ovakvog načina života. Naime, na današnji dan sam rodila svoje prvo dijete, sada prekrasnu 10-godišnju djevojčicu. No, ruku na srce, meni su sva djeca ovog svijeta prekrasna i ne sjećam se da sam ikada vidjela sliku nekog djeteta, a da sam pomislila kako dijete sa slike nije lijepo. Pošto mi se život u tih 10 godina promijenio do samih temelja te sam kao svoj životni put (a ne posao kao što većina smatra) odabrala i udomiteljstvo nedavno me zvala prijateljica s kojom se ne vidim često zbog obveza tokom tjedna. Zvala me da me pita kakva je bebica koju smo udomili par tjedana prije njenog telefonskog poziva. Ko iz topa sam provalila: Prekrasan! Kad je došla rekla mi je: Pa kaj lažeš, nije lepi, naj govoriti da su sva deca lepa kad nisu. Nasmijala sam se od srca jer meni stvarno jesu. Al ona ima potpuno pravo misliti i živjeti na svoj način. Baš te različitosti nas povezuju i čine boljim osobama. Osim kad te netko stalno fila sa svojim idejama o tome kako bi ti trebao živjeti i što raditi u SVOM životu.
Uglavnom, prije 10 godina kad sam prvi put primila svoju malu djevojčicu na ruke, negdje u sebi sam znala da je to baš pravi život za mene. I to onako iskreno. Totalno sam se našla u tom majčinstvu i u tome da bi svako dijete trebalo imati dom i ljude koji brinu za njega i koji su uvijek, ali baš uvijek na njegovoj strani. Ne, nije to razmaženost i oni koji me poznaju i te kako dobro znaju da moja djeca nisu razmažena i da mislim kako trebaju imati baš sve i kako se ja kao osoba moram naći u njima. Ne možemo se naći u djeci jer ona ionako imaju svoj životni put, mi smo samo dio njihovog života; mali dio, ali ipak temelj svega. Baš je to paradoksalno. Nećemo uvijek biti s njima, ali način na koji živimo s njima odrediti će ostatak njihovog života. Našla sam se negdje u sredini tog suvremenog pogleda na roditeljstvo u kojem je sve podređeno djetetu i onog starog pogleda na odgoj u kojem su se djeca bezbrižno igrala gdje god su htjela, a opet su imali dovoljno ljubavi. Dovoljno ljubavi ne znači previše pažnje jer svaka osoba mora imati vrijeme za sebe, pa tako i dijete. Negdje nakon svojeg trećeg poroda i prve udomljene djevojčice, znači sa sveukupno četvero djece u kući sjetila sam se jedne knjige koja mi je ostala u sjećanju još iz studentskih dana. Bila sam nekako razapeta između stalnih savjeta okoline i svojih stavova koji se nisu skoro pa nigdje uklapali. Otišla sam u knjižnicu i posudila tu knjigu o čovjeku koji je u životu radio sve ono što je htio i postigao čuda… I oduševila se shvativši da nisam jedina koja imam takve stavove o životu, da postoje ljudi koji misle kao i ja i koji su od djece koja su došla sa svakakvom prošlošću i sa svakakvim iskustvima napravili čuda. Ne mislim da ću ja napraviti čuda, ali bar se trudim, a znate onu: Ponekad nije važno stići nego krenuti, a cilj je samo izlika slabima. Zato si ne određujem cilj nego uvijek krećem… i uvijek sam na svačijoj strani jer onaj koji je mene odgojio je uvijek bio na mojoj strani i znam koliko to znači…
