Tag: afrika

Stefanie Zweig: Owuorov povratak

Priče iz Afrike

Naklada Fran, 2004. g., 194 str., meki uvez.

Ovu prekrasnu knjigu najbolje mogu razumjeti oni koju su već upoznati s životom i radom Stefanie Zweig. U svom prvom autobiografskom romanu „Nigdje u Africi“ autorica polako uvodi čitatelja u Afriku te ga upoznaje s njenim bogatstvima, ljudima koji tamo žive te ukazuje na velike razlike u zapadnjačkom načinu života u odnosu na život na „crnom kontinentu“. U „Owuorovom povratku“ Stefanie Zweig računa na to da je njen čitatelj već duboko uronjen u samo srce Afrike pa kroz nekoliko priča opisuje promjene koje se zbivaju na afričkom kontinentu dolaskom „zapadnjačke kulture“ te kako te promjene utječu na ljudske sudbine. Afrički stanovnici kao i ljudi diljem svijeta uvijek teže ka boljem pa tako i staro i mlado u Africi pokušava živjeti boljim standardom. Do sada nedostižan luksuz koji neizbježno donosi razvoj civilizacije pritišće afričkog čovjeka te on ne preže ni pred čime kako bi dobio „ono što zaslužuje“u životu.

Glavna priča ove knjige je ona o Owuoru, kuharu koji je pratio obitelj Stefanie Zweig od prvog dana kad su kročili na afrički kontinent. Autorica navodi kako su je ljudi uvijek pitali zna li što se dogodilo s Owuorom nakon njihovog povratka u Njemačku. U ovoj knjizi ona priča izmišljenu /ili možda pak stvarnu/ priču o povratku Owuora u rodni grad Kisumu. Autorica navodi kako nikad nije čula što se uistinu dogodilo s velikim prijateljem njene obitelji jer u Africi ne možete doći do čovjeka koji nema stalno prebivalište, a još k tome je i nepismen. No i kad odete iz Afrike i napustite njene stanovnike, sačuvate u glavi slike o događajima i ljudima tako da oni zauvijek ostanu dio Vašeg života. Kako biste shvatili samo djelić toga što je Owuor predstavljao za obitelj Redlich morate pročitati autoričin autobiografski roman „Nigdje u Africi“.  A sada malo o ostalim pričama iz knjige.

Glavni lik prve priče „Poslijepodne na Baringo jezeru“ jest Georg Stern, mladi bankar pred kojim je uspješna karijera. No prstom sudbine on odlazi u Afriku na poslovni put. Dolaskom u Afriku on doživljava njen prekrasan pejsaž na sasvim osoban način. Neopisiva ljepota i mirnoća prirode zarobljavaju ga zauvijek. „Oči putuju u beskraj. Zasićene se vraćaju sa svog safarija. Još nikada nisu vidjele takvu ljepotu“.

U drugoj priči „Sat za Wambu“ upoznajemo dječaka Wambu iz plemena Samburu. Wamba nije obrezan, ali nije više ni dijete. Wamba od jednog turista dobije sat, ali taj sat zapečatit će njegovu sudbinu jer posjedovanje sata u Africi je vrednije od ljudskog života.

U „Komadiću sreće“ upoznajemo Veru Wermann, glumicu kojoj je karijera krenula silaznom putanjom. Ne bi li poradila na svojoj popularnosti i za sebe pronašla komadić sreće Vera pristane postati kuma jednom siromašnom dječaku u Africi te novčano mu pomagati u školovanju. Kao humanitarna ambasadorica prilikom jednog posjeta njegovoj rodnoj zemlji, Vera ga odlučuje posjetiti. Ono što će Vera ugledati prilikom posjeta njegovoj obitelji zauvijek će utjecati na njen život.

„Jedna afrička karijera“ priča je o mladoj afrikanki koja se bavi prostitucijom ne bi li preživjela i za sebe priskrbila bar djelić onoga što je u razvijenijim zemljama svakodnevica. Za mladu afričku djevojku iz Kykuyu plemena lijepa odjeća, šminka i kozmetički preparati su nedostižan san ukoliko ih ne želite pribaviti na manje ili više ilegalan način. No svaki put kad Kitty pomisli kako joj je krenulo na bolje, zapuhne je afrički vjetar beznađa i otpuhne sve njene snove i čežnje o lagodnijem životu. Isti afrički vjetar otpuhne Kitty svaki puta u novu pustolovinu u koju ona ulazi samo sa svojim snovima i čežnjama, a bez ičeg materijalnog kako bi ostvarila te snove. U Africi je naime, normalno da želje i snovi u pravilu uvijek ostanu neostvareni.

U „Pismu Sidedi Onyulu“ Stefanie Zweig piše pismo glumcu koji je u filmskom hitu „Nigdje u Africi“ glumio Owuora. Ovo je jedno od najintimnijih i najiskrenijih pisama koje sam ikad pročitala pa uopće ne sumnjam da ćete uživati u njemu.

Sve u svemu, Stefanie Zweig ni ovog me puta nije razočarala i svakom me pričom uvela duboko u Afriku i život njenih stanovnika. Uistinu sam uživala.

Rubrika beletristika, Čitaonica | Tag , | Comments Off on Stefanie Zweig: Owuorov povratak

…ali snovi ostadoše u Africi – Stefanie Zweig

Naklada Fran, 1999. g., 294 str.

Prevela: Sonja Budak

Ovo je priča o Africi i suvremenom čovjeku koji živi negdje u Njemačkoj, Nizozemskoj ili Italiji. Ili Hrvatskoj. Sasvim svejedno. No ova priča ne bi mogla biti niti ispričana na ovaj način da čovjek o kojem je priča ispričana nije nekad davno upoznao Afriku. Zapravo ne samo upoznao nego bio jednim dijelom svog života dio Afrike. A onaj tko je bar jednom u životu bio dio Afrike tad ista ta Afrika ostaje dio njega do kraja njegovog života. Upravo to se dogodilo glavnom junaku ovog romana, doktoru Paulu Merkelu, odvjetniku i bilježniku u Frankfurtu. Paul je odrastao u Keniji, kroz djetinjstvo pratili su ga zvuci, boje i mirisi afričkog kontinenta. Ali nisu samo boje, zvuci i mirisi ono što doktoru Paulu nedostaje u sivoj monotoniji njegovog svakodnevnog života u Frankfurtu. Spokoj i lakoća življenja, potpuno prepuštanje afričkom načinu života, života koji je u Europi već davno zamijenjen užurbanim ritmom i neshvaćanjem prave vrijednosti življenja ono su što Paulu nedostaje kako bi bio potpun čovjek. U Frankfurtu on ne živi punim plućima, mogli bismo čak reći kako uopće ne živi. Iako ima dobru ženu, financijski osiguranu budućnost i sina po imenu Jens, Paul se gubi u europskom načinu života i sa 50 godina postaje potpuno zaluđen mišlju kako se treba vratiti u Afriku ako želi potpuno ozdravljenje svoje duše. Odnos sa sinom već je duže stavljen u stanje mirovanja, u braku ne nalazi zadovoljstvo, a odvjetnički mu se posao čini nepodnošljivim. Zato Paul jednog dana odlazi u Afriku, misleći kako je uvjerio obitelj da odlazi na odmor na jezero. No jednu je stvar Paul zaboravio. Lakoća i ispunjenje koju donosi afrički način života na crnom se kontinentu isprepleću sa velikim tragedijama, surovom stvarnošću, siromaštvom i potpunom bijedom te nemogućnošću da pojedinac napravi išta u vezi toga. Došavši u Afriku Paul zaboravlja na loše stvari te se u potpunosti prepušta zemlji svojih snova u kojoj će napokon pronaći duševni mir. Kad shvati da je zaboravio na ono loše što ga čeka u Africi i uzdizao je do neba grčevito želeći ostvariti svoje djetinje snove, čini ono što čine i svi Afrikanci. Prepušta se volji velikog boga Munga koji odlučuje o svačijoj sudbini, pa tako i njegovoj. Na putu na svoj prvi safari Paul susreće stanovitog Gabriela, svog vozača. Gabriel odmah shvaća da čovjek koji govori svahili i razgovara s majmunima nije običan turist te se njih dvoje počinju intenzivno družiti. U zajedničkom društvu nalaze ogromno zadovoljstvo i ispunjenje tako da im nitko drugi nije potreban. Paul u Africi susreće i mladu djevojku Antje s kojom započinje ljubavnu vezu, ali ta veza ga više guši nego što ga oslobađa okova prošlosti. Iako upoznati s činjenicom da turisti često budu opljačkani i ubijeni, njih dvoje odlaze na safari na jedno od najopasnijih mjesta, na jezero Turkan. Gabriel biva ubijen u napadu nepoznatih pljačkaša, a Paul teško ozlijeđen. Buđenjem u bolnici u Nairobiu, u ulici Ngonga napokon umiru Paulove nade da će snove pronaći i ispuniti u Africi. Jer i u Africi se snovi ostvaruju u okviru vremena kad su sanjani…

Ova priča je toliko slojevita i progovara o velikom broju problema koji pritišću crni kontinent i njegove stanovnike. Za potpuno razumijevanje bilo bi idealno uputiti se Afriku, u zemlju koju mi koji tamo ne živimo ne bismo do kraja otkrili ni za milijun godina. No vratimo se u okvire stvarnosti. Možda je prije ove knjige bolje prvo se upoznati sa radom Stefani Zweig i pročitati njene autobiografske romane: Nigdje u Africi i Negdje u Njemačkoj, a ne bi bilo naodmet pročitati i druge knjige koje progovaraju o afričkom načinu života kao što su: Pola žutog sunca, Bijela Masajka, ili prekrasan, neobičan putopis našeg autora Mire Aščića: Afrika – Misija na crnom kontinentu.

Rubrika beletristika, Čitaonica | Tag , | Comments Off on …ali snovi ostadoše u Africi – Stefanie Zweig

Afrika – Misija na crnom kontinentu

Miro Aščić

Iz gradske knjižnice posuđujem putopise sa velikom dozom opreza. Za mene (a vjerujem i veliku većinu čitatelja) nema ništa gore nego doći kući s knjigom u ruci i uvidjeti da ste posudili suhoparno i dosadno, skoro pa nečitljivo štivo. X puta sam se prisiljavala pročitati takve knjige no misli lete već nakon par početnih rečenica u svom smjeru. U posljednjih godinu – dvije takve knjige jednostavno odložim na ormarić i vratim pri slijedećem posjetu gradskoj knjižnici. No muči me što zbog djece i obiteljskih obveza taj posjet nije u slijedećih tjedan dana, a i onda kad odem s djecom ponekad posude svih 9 slikovnica na koliko imamo pravo pa ja ne želeći im oduzeti niti jednu odem doma praznih ruku. Učlanila bih se još jednom, ali muž prigovara svaki put kad tih 9 slikovnica treba vratiti u knjižnicu pa je potraga po cijeloj kući. „Pa stvarno nam trebaju tri iskaznice?“ – riječi su koje često djeca i ja slušamo pognute glave. Istina, ne trebaju nam tolike iskaznice, ali knjige su prekrasna stvar…

Pred dva tjedna zamolila sam knjižničara da mi preporuči neku knjigu o Africi, ali nešto… drugačije. U ruke mi je stavio gore navedenu knjigu. Knjiga Afrika – Misija na crnom knjigu vjerojatno bih nadrobila 6 – 7 strana hvalospjeva o ovoj knjizi. No tjedan dana nakon čitanja dojmovi su se slegnuli i tek sad shvaćam da što god da napišem o ovoj knjizi čitatelju kontinentu pravi je biser. Da sam pisala ovaj članak neposredno nakon što sam pročitala neće značiti ništa ako je ne pročita. Teško je sažeti sve dojmove koje je na mene ostavila ova knjiga. Toliko me oduševila da sam putem Facebooka krenula potražiti njenog autora, Miru Aščića te ga zamoliti da mi preporuči nekoliko knjiga o Africi koje me neće gadno razočarati nakon njegovog, usudila bih se reći, remekdjela. Na taj sam način doznala još nekoliko naslova koje se isplati pročitati i ovim putem hvala gospodinu Aščiću. Moram napomenuti kako sam imala za njega 1001 pitanje ali suzdržala sam se koliko – toliko.

Miro Aščić je u Afriku otputovao na poziv hrvatskoga Misijskoga ureda u Kongo no uz ovu nesigurnu afričku zemlju, posjetio je još i Ruandu, Keniju te Zanzibar. Razlika između Mire Aščića i većine ostalih putopisaca je u tome što ostali ne sudjeluju u životu krajeva koje opisuju, a Miro to radi čak i uz mnoge opasnosti na koje je bio upozoren. To uranjanje autora u život prosječnog afričkog čovjeka kroz ove četiri države daje ovoj knjizi nešto što ste možda tražili u mnogim literaturama, a nigdje niste mogli pronaći. Neću duljiti o ovoj knjizi. Tražim još neki dobar razlog da vas nagovorim na čitanje. Da mi netko ponudi da izaberem bilo kojeg pisca na svijetu s kojim mogu uz kavu slušati njegove životne priče, uz legendarnog A. S. Neill, osnivača Summerhilla to bio gospodin Miro Aščić. Pošto je gospodin A. S. Neill umro sad već davne 1973. godine, ta mi se želja definitivno nikad neće ostvariti. Što se tiče druge želje, tko zna…

Rubrika beletristika, Čitaonica | Tag , | Comments Off on Afrika – Misija na crnom kontinentu