Ovaj vikend proveli smo kod bake i dede u Koprivnici, a oni su razveselili svoje unučiće najljepšim poklonom na svijetu. Kupili su im veliki bazen koji ih je dočekao već pun vode i spreman da djeca uskoče u njega. Bravo baka i deda! Kupanje u bazenu u ove vruće dane vjerojatno je omiljena aktivnost svakog djeteta. Uz našu djecu bili su i sestrini klinci pa veselju nije bilo kraja. Kupali su se, bućkali i uživali cijelo popodne.
Čini mi se da nažalost našoj djeci u današnje vrijeme premalo prenosimo tradiciju i naše lijepe kršćanske običaje, a da je Uskrs postao previše komercijaliziran. Meni je ove godine sve to nekako promaklo, ali srećom pa je, daj Bože, još dugi niz godina ispred mene da to ispravim. Premalo sam posvetila pažnje Uskrsu i njegovoj pravoj biti, a previše mi je dijete bombardirano svim tim silnim izradama pisanica i čokoladnim zečevima, pilićima i raznim košaricama. Govorim u jednini jer je Krsto premali da bi ga to uopće zanimalo. Čak mi malo i smeta što mi Karla svaki dan, već tjedan dana želi farbati jaja, a kad krene, kao da izgubi svaku motivaciju. Do sad sam joj uspjela prenijeti taj običaj posvećenja hrane i tome se doista veseli. Najviše vjerojatno zbog košarice koju sama nosi. Ove će godine i Krsto prvi put nositi hranu na blagoslov.
Već svi vjerojatno znamo da na današnji dan katolički vjernici obilježavaju Cvjetnicu. Cvjetnica je blagdan koji nas uvodi u Veliki tjedan i na taj dan se prisjećamo Isusovog ulaska u Jeruzalem kada su djeca pred njega bacala grančice. I danas se simbolično na misu na dan Cvjetnice dolazi sa grančicama koje svećenici posvećuju.
Blagdana Cvjetnice se sjećam jasnije kroz svoje djetinjstvo nego samog Uskrsa. Baka i mama su već rano ujutro rezale grančice u dvorištu i oko kuće kako bi svaki član obitelji na misu došao sa nekoliko grančica. Najviše sam voljela nositi grančice žute vrbe koja je u Podravini dosta rasprostranjena.
Baš sam jučer nešto tražila na tavanskom stanu u Koprivnici gdje su nekada živjeli moji baka i deda i gdje sam i ja provela najveći dio svoga djetinjstva. Kad su moji radili na poslu ili na poljima mene je čuvao deda i uz taj stan me vežu predivne uspomene. Danas je taj stan nažalost prazan i gore čuvamo stvari koje rijetko koristimo. Iako je već peta godina kako tamo nitko ne živi i sad mi svaki put krenu suze kad krenem put stepenica koje vode do bakinog i dedinog tavanskog stana.
Tako je bilo i jučer. Pošla sam potražiti stari kinderbet i kolica kad sam u jednom kutu sobe spazila stare ćupove u koje je moja draga baka na blagdan Cvjetnice stavljala posvećene grančice kako bi se osušile i cijele godine ukrašavale naš dom. Nisam mogla odoljeti da ne uzmem jedan i odnesem ga u naš stan u Čakovcu. Doma sam ga pažljivo oprala i stavila na stol kako bi dočekao grančice žute vrbe koje će ga ukrašavati i pokazati svu njegovu ljepotu nakon godina provedenih na prašnjavom tavanu.
Ozbiljan posao pretvorio se u pravu zabavnu radnu akciju u kojoj su djeca uživala sudjelovati. Neki su se samo zabavljali, a neki su radili.
Krsto je uživao u vožnji 
tačkama, a Karla je upravo u didovom voćnjaku pronašla svoju grančicu na koju će objesiti svoje pisanice. Vrijeme je bilo prekrasno, sunčano i toplo pa smo iskoristili ugodno s korisnim. Djeca su nam bila na svježem zraku, a mi smo pomogli didu pospremiti grane koje je odrezao u voćnjaku.
Marikine muke