Odgoj

Djeca imaju svoj put

Ne znam gdje sam to čula ili pročitala, ali netko je rekao da kad je riječ o djeci, kao i burzi, prethodni događaji nikad nisu jamstvo budućih rezultata. Eto, roditelji dragi, naše današnje teme. Sve što radite i što želite je  sigurnost da ćete od svog djeteta napraviti čovjeka, ali to ne ide tako. Zapravo to nije vaš posao, ali dobro, ako baš hoćete  misiju nastojte da vaši ciljevi ne budu prepreka djetetovim mogućnostima. Bez zamjere, ne znate vi što je najbolje za vaše dijete, iako imate najbolje namjere.. Sve je dobro ako kao roditelji ne pretjerujmo sa očekivanjima i poticanjem, kao ni sa kritikama i pritiscima, samo je to teško postići.  Pogledamo li sami sebe vidjeti ćemo što je nesavršenost na svijetu, pa odakle nam onda pravo da za djecu postavljamo( pre)visoke kriterije? Logika da što više tražimo to ćemo više i dobiti u ovom slučaju često dovodi do patnje koja se teško može ukloniti, čak i uz stručnu pomoć. Ne trebamo najbolje dijete na svijetu, dobro je i dragocjeno dijete takvo kakvo je. Ili stvarno mislite da zaslužujete najbolje, pa vas ljuti i razočarava što nije tako? Ne budite djetinjasti, odrastite malo. Veliki dio odgojnih propusta pa i prave štete nastaje zbog roditeljskih pretjeranih očekivanja i uznemirenosti koju takav pritisak proizvodi i kod roditelja i kod djeteta. Kako da dijete odradi stvari ako se vi neprestano uzrujavate i vrebate na njega poput kobre? Radili vi to tiranski autoritarno ili suptilno liberalno dijete osjeća svoju nesavršenost i neuspješnost, zna kad ne ispunjava vaša očekivanja. Ako ih ispunjava i dobiva obilne potkrepe u vidu odobravanja, nagrada, čak i obožavanja, vaša očekivanja i kriteriji mogu s godinama odrastanja postati breme koje dijete sve teže nosi, a kako vrijeme prolazi račun će doći na naplatu, s ogromnom kamatom. Pa će se tako, na primjer, vaš svestrani sportaš, muzičar, učenik, ili što već vaše uzorno dijete jest, naći u pobuni i krizi. Kad tad  će dijete, malo ili veliko, čak i kad je već odraslo, pa i kronološki staro (častim i vas nazivom djeteta) preispitati tko je i što je. I tako više puta u životu. Ako je u pitanju duševno zdrava osoba koja treba i može naći sama sebe i izgrađuje se kroz svoj vlastiti život, ona će to činiti slušajući i ne slušajući na tom putu vlastite roditelje. Tako je to. Djeca nisu proizvod svojih roditelja.

Rubrika Psihološki savjetnik | Tag , | Comments Off on Djeca imaju svoj put

Pazite kako postupate s djecom!

Način na koji roditelji postupaju sa djetetom ima duboke i trajne posljedice na njegov emocionalni život. Emocionalno inteligentni roditelji pogoduju dječjem duševnom zdravlju. U stručnoj se literaturi navode tri najčešća tipa neadekvatnog roditeljskog postupanja:

  1. Potpuno ignoriranje osjećaja. Takvi roditelji djetetovo uzrujavanje i nezadovoljstvo smatraju čistom gnjavažom koja će proći sama od sebe pričekaju li dovoljno dugo. Bez obzira koji je problem u pitanju, oni ne reagiraju na djetetovo stanje i ne koriste prigodu da djetetu pomognu naučiti lekciju s područja emocionalnih sposobnosti.
  2. Pretjerana popustljivost. Roditelji primjećuju djetetove osjećaje, ali svako  njegovo reagiranje drže prihvatljivim (npr. udaranje ili urlanje). Poput onih koji se na djetetove osjećaje ne obaziru, ni ovi se roditelji previše ne miješaju i ne pokušavaju djetetu pokazati alternativne mogućnosti reagiranja u problemnoj situaciji.Uzrujanost djeteta nastojat će smiriti tako da koriste cjenkanje ili mito kako bi naveli dijete da prestane biti tužno ili ljutito.
  3. Pokazivanje prijezira, bez imalo poštovanja prema dječjim osjećajima. Takvi roditelji ne pokazuju nikakvo odobravanje, grubi su i u kritiziranju i u kažnjavanju. Moguće je da posve zabrane bilo kakvo izražavanje ljutnje i na najmanji znak razdraženosti pribjegavaju kažnjavanju. Na djetetov pokušaj da iznese svoju verziju reagiraju bijesno: «Da se nisi usudio odgovarati mi!»

Svaki roditelj ponekad je prezahtjevan , gubi strpljenje kad je dijete nespretno ili odugovlači, podiže glas  ili ponižava svoje dijete govoreći mu kako je nesposobno ili lijeno. Ne namjeravam nas odrasle prozivati zbog ponekog takvog nastupa kojeg se i sami, čim ga postanemo svjesni, posramimo uz ispriku djetetu i pokušaj popravka greške. Ali to ne smije biti naš stil!  Općenito, ni prema drugim ljudima, a najmanje prema našoj djeci. Roditelji trebaju dječju uznemirenost i negativne emocionalne odazive koristiti kao priliku da se iskažu u ulozi emocionalnog trenera. To pretpostavlja sposobnost da razumiju kako se dijete osjeća i da njegove osjećaje shvaćaju dovoljno ozbiljno, te mu pomažu u pronalaženju načina kako će umiriti osjećaje . A za takav je nastup potrebno da sam roditelj razmjerno dobro vlada elementima emocionalne inteligencije. Kako će poučiti dijete kako da se smiri, ako to ni sam ne zna postići? Jedna je od temeljnih lekcija raspoznavanje osjećaja i razlikovanje unutar različitih emocionalnih stanja i nijansi, a to od nas odraslih traži svjesno uključivanje u vlastiti doživljajni svijet i identifikaciju emocija. Ne činimo li to sami i sa dobrom voljom, kako ćemo pokazati djeci što da ona čine sa osjećajima? Trebamo se truditi, jer djeca su pronicavi učenici, prijamljivi i za najsuptilnije emocionalne reakcije važnih odraslih osoba. Zato budimo mi oprezni i odgovorni kad je u pitanju naš stil i način postupanja. Dostojanstveno, ljubazno i srdačno odnošenje prema djeci (zar moram reći: i ostalim ljudima?) ključ je koji otvara vrata emocionalno zdravijem i sretnijem življenju….

Rubrika Psihološki savjetnik | Tag , , | Comments Off on Pazite kako postupate s djecom!

Muke roditeljstva

Trenutno sam opet na jednom od neprebrojnih ispita roditeljske strpljivosti i ustrajnosti. Svaki dan polažem te ispite  već skoro dvadeset i tri godine, odkad sam postala mama. I puno sam puta pala na ispitu. Završiti fakultet bilo je neusporedivo lakše. Znam da ne bi trebalo očajavati zato što netko u dobi od jedanaest godina ne pokazuje potpunu spremnost da svlada računske radnje sa razlomcima, ali svako malo, pišući ovaj tekst, i čitavo jutro prije toga dok sam razmišljala što vam danas želim reći, utrčavam u sobu moje kćeri da vidim rješava li matematičku zadaću. A ona ima neki svoj tempo, andante, neće njoj matematika nikamo uteći…Pametna je, odlična učenica, ja to znam i ponovno se pitam zašto sam tako živčana kad radi male greške koje pokazuju da joj ti razlomci još nisu sasvim jasni. Zato što njena mama nešto odavno zna ne treba misliti da je to ta ista mama odmah nepogrešivo znala, pa nije valjda da se zbilja uzrujavam zbog toga?! Da, kao i zbog mnoštva drugih sitnica. Priznajem i odmah mi je lakše.  Znam da ove tekstove čitate jer ste i sami roditelji pa svakoga dana prolazite slične roditeljske muke, zar ne? Od djece očekujemo da su temeljita, uporna, marljiva, dobra, pristojna, odgovorna, spretna, snalažljiva….Popis je beskrajan, sve same životne vrline i vrijednosti koje će omogućiti da dijete bude samostalna i cjelovita osoba, sposobna za životne izazove. Strahujemo pred svakom situacijom koja dovodi u sumnju doraslost djeteta za zla i nevolje ovoga svijeta, osjećamo tjeskobu a često i pravu užasnutost kad stvari ne idu kako treba. Roditeljske emocionalne reakcije na dječje ponašanje su neizbježne. Kad jednom postanemo roditelji nikad više nismo osobe kakve smo prije bili, pred nama je radikalna promjena života u kojoj se nerijetko gubimo i sumnjamo sami u sebe. To je ono bitno. Mi odrasli, roditelji, često smo nesigurni i osjećamo se nedoraslo. Naravno da to rijetko priznajemo, pogotovo ne svojoj djeci. A mnogi odrasli tog svog stanja nisu čak ni svjesni, pa projiciraju vlastitu nesigurnost na djecu koju odgajaju. Strah, zabrinutost i povrijeđenost doživljavamo skoro svakodnevno. To ljude iznanađuje bez obzira koliko dugo traje i koliko je intenzivno, uvijek se iznova čudimo kako nam je teško kad zbog svoje djece (opet? opet!) doživljavamo duboku bol. Nismo bili spremni? Mislili smo da je roditeljstvo nešto ugodno i lijepo… I jest, puno puta, ali kod svih vrlo bliskih emocionalnih odnosa, dubina ugodnih stanja proporcionalna je onim neugodnima. Kaže se da nas najviše mogu povrijediti oni koje najviše volimo. Najbliskiji odnosi povećavaju intenzitet tjeskobe i zabrinutosti u našem životu. Najviše strahujemo zbog onog do čega nam je najviše stalo. Tako je to. Pa kad znamo da je tako, iskoristimo to za promjenu, neka to bude poticaj za napredak.

Rubrika Psihološki savjetnik | Tag , , | Comments Off on Muke roditeljstva

Mali tiranin – Jirina Prekop

Kakav oslonac djeca traže?

Educa, 1995. god., 211 str., meki uvez.

Knjiga govori o djeci koja su pohlepna za vlašću, a iz činjenice da je knjiga Jirine Prekop postala bestseler možemo zaključiti da danas ima sve više takve djece. Zanimljivo je da su dječaci puno više pogođeni ovim poremećajem nego djevojčice. Prema nekim statistikama čak se govori o brojkama 5:1. Autorica nam prvo predstavlja četiri različita slučaja pohlepe za vlašću kod četvero različite djece.

Više

Rubrika knjige o odgoju, Odgoj | Tag , , , | Comments Off on Mali tiranin – Jirina Prekop

Odgovornost roditelja prema djeci

Sjećate se da sam prošli put sugerirala sliku žednoga u pustinji koji svoju fatamorganu doživljava kao spas, uspoređujući je sa idejom frustriranog i tjeskobnog čovjeka koji bi u ulozi roditelja zahvaljujući svojoj divnoj djeci našao utočište od svega lošega… a tamo utočišta nema… Odgoj djece samo se na trenutke pokazuje kao jednostavan i očaravajući posao, većini odraslih je vrlo naporno i jedva se uspijevaju raspostrijeti po svim ulogama i obavezama koje imaju u svom životu. Pošto im se čini prilično razumna ideja da su kao roditelji dužni svoju djecu navesti da se ponašaju na pravilan način, da imaju ispravne životne vrijednosti, navike, stavove i da se dobro osjećaju, roditelji se mahom bace na posao da sve gore navedeno i postignu. I ja sam prošli put ponavljala kako su roditelji odgovorni, sjećate se. Da, ali roditelji su odgovorni za sebe, a ne za djecu. Gore postavljeni cilj trebaju postići djeca, a ne roditelji. Kako to mislim? Pa ne žive roditelji živote svoje djece da bi oni sami trebali odgovarati za probleme koji nastaju u tim životima. Djeca su samo na samom početku života posve ovisna o odraslima, ali vrlo brzo pokazuju interes za okolinu i postupno stječu kompetencije potrebne za život. Roditelji imaju odgovornost prema djeci u smislu putokaza, primjera i smirenih pouzdanih autoriteta koji mogu pomoći ako je to potrebno. Roditelji nisu odgovorni za djecu u smislu odrađivanja stvari umjesto djece i sprečavanja djece da pogriješe ili da osjete emocionalnu bol, ne trebaju ih štititi od života samog. Djeca ionako misle svojom glavom, biraju kako se osjećaju i kako se ponašaju, a to se roditeljima uopće ne mora sviđati. Mi odrasli imamo dovoljno iskustva da često unaprijed znamo što je dobro a što nije dobro, ali klinci ponekad idu glavom kroz zid. Vidim da vas zabrinjava smjer kojim sam krenula. Bojite se da ću reći da ih trebate pustiti da pogriješe. Na greškama se uči, kaže stara mudrost, ali vi ne biste htjeli da to vrijedi za vašu djecu. Užasava vas mogućnost da pustite svoje dijete iako znate da je na krivom putu, a vi ste zaduženi za njegovu dobrobit. Razumijem vas i kao majka i kao psihologinja. U obje te uloge često sam proživljavala duboku zabrinutost za dobrobit osobe koja me ne sluša, a ja joj nudim rješenje. Jedino što u toj situaciji mogu je da ostanem mirna i ozbiljna u nadi da će druga strana dobro promisliti o svojim potezima. Ako odluči postupiti po svome preostaje mi da joj pomognem kod eventualnih loših posljedica. Užasnuti ste čitajući ovo? Možda još niste doživjeli da dijete stvarno postupa onako kako vi ne odobravate. Naravno, vi mu možete zabraniti, možete ga kazniti, možete ga staviti u kućni pritvor, stvari mogu ostati u vašim rukama. Prividno i privremeno. Kad tad će se dijete otrgnuti s lanca, a tad bi zbilja moglo biti opasno….

Rubrika Psihološki savjetnik | Tag , , | Comments Off on Odgovornost roditelja prema djeci