Odgoj

Osjećaji su osobna stvar

Reći ćete da i nije neka mudrost to što piše u naslovu. A čija bi stvar trebali biti naši osjećaji?! Pod pretpostavkom da se njima uopće želimo baviti, da ne želimo od njih bježati. A kad bi u naslovu pisalo: osjećaji djece su njihova osobna stvar, mnogi bi odrasli osjetili poriv da reagiraju. Često se događa da se roditelji i odgajatelji osjećaju pozvanima da usmjeravaju i oblikuju osjećaje djece. Uzimaju si za pravo, čak smatraju da su to dužni, objasniti djeci kako bi se trebala osjećati. Nikome, a djeci ponajmanje, ne možete reći što bi trebali osjećati. Mislim, možete vi to, ali nema smisla. Ipak ne odustajete? Kad se davi u suzama prilazite mu s riječima : ne plači, nije tako strašno, kad se divljački ljuti obuzdavate ga gromoglasnim urlikom da se stiša, kad se zahliktava od smijeha upozoravate ga da ipak nije tako smiješno… Odraslima je intenzitet dječjih emocija uglavnom previsok, uzrujava ih i smatraju da ih treba kultivirati. Umjesto da nešto od tog bogatstva uzmu i osnaže svoje već iscrpljene emocionalne resurse, odrasli se i dalje troše nastojanjima da ukalupe i kontroliraju osjećaje (svoje) djece. To je mnogima zadatak od najveće važnosti i užasava ih lavina dječjih osjećaja koje ne uspijevaju krotiti. Zato moram naglasiti da osjećaje svoje djece trebamo prihvatiti takve kakvi su i pomoći im, ako treba, da ih oni sami prepoznaju i odluče što će s njima. Da, treba poštivati dječju sposobnost da upravljaju svojim emocionalnim prostorom, treba prihvatiti činjenicu da je u konačnici odluka o promjeni emocionalnog doživljaja u djetetovim rukama. Već u ranom djetinjstvu trebamo iskazati poštovanje djetetovoj sposobnosti da upravlja nekim svojim osjećajima. Ni mi odrasli često ne odrađujemo emocionalne stvari kako treba, pa nas nitko zbog toga ne pobire na red, a ako i pokuša, slaba mu je korist od toga. Znate da je tako, pa ne budite prezahtjevni i ne pokušavajte savršeno izbrusiti osjećaje svoje djece. Nema tog savršenstva, zašto da se uopće uzrujavate? To što je vama stalo da se vaša djeca dobro osjećaju i primjereno ponašaju je lijepo od vas, ali djeca se ne mogu osjećati i ponašati lijepo samo zato što bi to bilo lijepo. Prestanimo biti djetinjasti, mi odrasli, s tim našim idealizacijama djetinjstva. Nama se čini da smo, kad smo bili mali, bili dobri, sretni  i zadovoljni. Valjda jesmo, a možda je to tek optimizam pamćenja. Roditeljima je danas, kao što je bilo i prije, bolje da se koncentriraju na bazične egzistencijalne zadatke, a manje na bavljenje dječjim osjećajima. Dosta su im vlastiti, kao što rekoh u naslovu. Djeca će najbolje naučiti što i kako s osjećajima na vašem primjeru. Ne, nisu oni loši učenici, zapitajte se kakve učitelje imaju… Budite samokritični i odlučite biti uzor.

Rubrika Odgoj, Psihološki savjetnik | Comments Off on Osjećaji su osobna stvar

Roditeljstvo – zabava i posao

Svi  volimo  praznike jer možemo čitavo jutro provesti u pidžami i ništa ne raditi, naručiti pizzu i odgledati dva-tri dobra filma, ili … sami zamislite što god hoćete. Želja za idealnim životom po formuli  «raditi što želim, kad želim i koliko želim» s vremena na vrijeme spopada i nas odrasle, ali nakon nekoliko dana takvog blagostanja postaje nam dosadno i zamorno. Djeca mogu duže izdržati u takvom stanju zabave i slobode, i čini se da bi voljela neprestano biti na praznicima, ali i njima zapravo postane gnjavaža kad su predugo neorganizirani i prepušteni takozvanoj slobodi biranja da rade što god hoće. Možda to stanje ne uspiju prepoznati, pa postanu cendravi i nezadovoljni, ne znaju si više naći smisla u zabavi koja se pretvorila u monotoniju, ali ipak vrlo često ne znaju to sami prekinuti i bolje se organizirati. U tome im je potreban primjer i inicijativa odraslih, čak i kad to ne prihvaćaju. Kao da ne žele red i žele ga u isto vrijeme, što iz dana u dan roditelje frustrira i uzima im energiju. Teško je zamisliti dijete koje želi ići na vrijeme spavati i redovito jesti svaki ponuđeni obrok i mnogi se roditelji s takvim problemima hrvaju godinama. Dijete ne mora biti sposobno prepoznati svoje potrebe i sa sigurnošću ih razlikovati od želja, ali roditelji su ti koji znaju da nijedno dijete zapravo ne može dobro funkcionirati bez urednog hranjenja i spavanja i da o tome (i još o mnogočemu) treba voditi računa. To je posao roditelja, oni osiguravaju red i ustrojstvo aktivnosti u obitelji. Roditeljstvo ima dvojnu prirodu, osobnu i poslovnu. S jedne strane to je igra, bliskost , zajedništvo i posvećenost djeci, a s druge strane to je posao koji treba biti dobro organiziran i izvršen. Nema zabušavanja, temeljne stvari svaki dan moraju biti odrađene, roditelji moraju zaraditi hranu, odjeću i krov nad glavom, utvrditi pravila, prava i obaveze svakog člana obitelji i sve to povezati tako da obiteljski sustav dobro funkcionira. Osobna razina roditeljstva koja polazi iz ljubavi i zabave kakvu možemo osjetiti samo sa svojom djecom, energetski je rezervoar iz kojeg nastaju neki najljepši trenuci u našem životu, ali roditeljstvo kao posao ne poznaje ni radno vrijeme ni radni staž, nema godišnjeg odmora ni bolovanja. I djeca to trebaju uočiti , u to se uklopiti i postati karika u obiteljskom lancu. Trebaju li se sa svojim roditeljima dobro zabavljati? Da, apsolutno. Trebaju li djeca znati da su roditelji autoriteti u njihovom svijetu? Da, apsolutno. Sve je to potrebno da bi obitelj zdravo funkcionirala, svaka na svoj način. Uravnotežiti osobnu i poslovnu stranu roditeljstva vrlo je teško. Svi očevi i majke nađu neku svoju varijantu koja ih može činiti uspješnim roditeljima, ili proizvoditi duboke konflikte i nezadovoljstvo, pa se u tom slučaju preporuča stručna pomoć.

Rubrika Odgoj, Psihološki savjetnik | Tag , , | Comments Off on Roditeljstvo – zabava i posao

Griješiti je ljudski

Danas ipak nećemo u tu širinu, ali valjda sam vas privukla. Samo nastavite čitati jer nećemo pričati o vašim, nego o greškama vaše djece. Valjda i djeca smiju griješiti, i djeca su ljudi… Da, ali mi odrasli uglavnom nastojimo od njih napraviti bezgrešna bića. U početku najprije vjerujemo da smo ih takve savršene i bezgrešne donijeli na svijet, ali ubrzo osjetimo dužnost da ih naučimo kako da sve rade ispravno. Što god to značilo, većina nas odraslih ima prilično razrađen sustav vjerovanja kako osobno zna što je dobro, pravedno i ispravno na ovome svijetu. Pogotovo za našu vlastitu djecu. Suzdržat ću se od naviruće potrebe da na tu temu nabacim bilo kakav komentar. Ovakva kakva sam ne mogu se sasvim suzdržati, pa ću ipak reći da je poprilično strašno kako taj naš svijet kraj svih tih naših savršenih normi i kriterija izgleda…Ali, djeca su naša budućnost, došla su na svijet da ga poprave, ili što već ne sanjarimo kad ih želimo roditi i kad s roditeljskim ushitom gledamo kako rastu. Djeci želimo dati sve najbolje i od njih očekujemo sve najbolje. To su ogromna ulaganja s još većim očekivanjima dobiti. Tako nerealno se ne bismo postavili ni u jednom području poslovanja, ali roditeljstvo je mnogima posao nad svim drugim poslovima. Očekuje se maksimalna dobit i spremni smo se maksimalno potruditi. Zato su razočaranja tako česta i teška. Djeca uglavnom ne ostvaruju roditeljske snove. Čak i ako ostvaruju svoje vlastite snove, pretvarajući ih u stvarnost puno i često griješe. Što je zapravo ljudski, ali mi ljudi mislimo da ne bi trebalo biti dječje. Jer kao djeca su najbolji ljudi. Jesu, ali brzo uče od nas starijih, a što brže uče, više griješe. A vi ih sve više nastojite ispravljati i usmjeravati na pravi put. Onaj koji vi mislite da je pravi. Iako ga najčešće ni sami ne slijedite, ali se toga više i ne sjećate. Ali zato hoćete da vaša djeca budu bolja. Mislite da je nedopustivo da griješe, a da to čine ne shvaćajući razloge za svoje ponašanje. Pa kako se može dogoditi da vaš sin ode u školu bez zadaće kad je to njegova obaveza i da vam još slaže da ju je napisao, pitate se kako može biti tako neodgovoran i trebaju vam uvjerljivi razlozi zašto je tako postupio. Ili vam trebaju razlozi zašto je ošamario mlađu sestru.  Objasniti svoju motivaciju u trenutku kad griješimo teško je i odraslima, a djeca bi to trebala moći?!  Kad bi bilo lako objasniti zašto ponekad postupamo posve pogrešno i loše, možda bi manje griješili. S druge strane, kad bi analizirali stvarne razloge za sve svoje pogreške ispalo bi da smo neki kriminalni tipovi koji smišljaju i planiraju loše poteze, a većina ljudi nenamjerno griješi. Tako i djeca, pa ih ne treba maltretirati nastojanjem da svaki svoj loši čin i propust obrazlože, razumiju i poprave. Ili uvedimo pravilo da to tražimo i od odraslih. Ali tko mene pita?!

Rubrika Psihološki savjetnik | Comments Off on Griješiti je ljudski

Roditelji nisu bogovi

Piše: mr. Jelena Klinčević, spec. kliničke psihologije

Dugo sam već u ovom poslu, a stalno mi dolaze novi ljudi sa dobro mi znanim problemima. Njima su ti problemi novi, veliki, ne znaju kako se nositi s njima, a ja se moram usredotočiti na pronalaženje pristupa kojim ću im najprikladnije pomoći. Pristup, naravno, ovisi o ljudima, nije dovoljno definirati problem i znati rješenja, treba ih primjereno objasniti i uvježbati provedbu tih rješenja, ali sve to nije naša današnja tema. Kad mi dolaze roditelji koji smatraju da njihovo dijete ima psihičkih teškoća, onda su to uglavnom zapažanja smetnji u djetetovom ponašanju i doživljavanju stvarnosti, a roditelji ne znaju kako trebaju postupati. Zapravo, oni su se već puno puta našli u tim situacijama, trudili su se odgojno djelovati, razmišljali su i dogovarali se međusobno kako riješiti problem, ali su njihovi pokušaji bili neuspješni. Savjeti se uglavnom traže tek kad smo svoja rješenja iscrpli i ne znamo više što bi…. Ali tad su posljedice dugotrajnih problema na djelu, pa se  ljudi više ne mogu igrati vatrom kad već bukti požar… Mogu vam reći da nije lako biti vatrogasac, stvarno se treba pribrati i birati efikasna sredstva. U odgoju i problemima sa djecom ima puno dobrih pristupa i rješenja, iako nisu uvijek sva lako dostupna ni dostižna. Jedna od temeljnih poruka koju na početku rada nastojim prenijeti uznemirenim roditeljima, iscrpljenim i poraženim u borbi sa problemima u ponašanju svog djeteta, odnosi se na potrebu da se oni smire i prestanu osuđivati svoje dijete. To je jako važno: smiriti se i ne osuđivati dijete. Težina osude koju roditelji tovare djetetu na pleća  preveliko je breme koje blokira mogućnost da se dijete promijeni. Još je gore ako roditelji osuđuju i sebe jer smatraju da je djetetov problem pokazatelj njihove roditeljske nesposobnosti. Svakome se može dogoditi da bude neuspješan, svatko može imati probleme. Ljudi moji, nećemo se valjda prenemagati i simulirati nekakve idealne životne priče?! Osim toga, nemojmo se precjenjivati, nismo mi bogovi – iako smo roditelji, ne ovise sve stvari u djetetovom životu o nama. Naravno da roditelji žele da dijete odraste u osobu koja će biti sposobna živjeti samostalno i odgovorno. Istina je, međutim, da to roditelji ne mogu učiniti umjesto djeteta. Dijete ima odgovornost da postane netko, osoba koja u njemu nastaje vrijednost je koju smo mi roditelji donijeli na svijet i  sudjelujemo u njenom oblikovanju, ali nismo bogovi i ne držimo sve konce u svojim rukama. Zato se ne trebamo držati nadmoćno, kao da sve znamo i možemo. Djeci to ne treba. Dovoljno je da budemo dobar primjer, da živimo po načelima koja njima želimo prenijeti, da smo smireni i ozbiljni, prisutni kad treba i zabavni koliko je to moguće… Eh, kakve su to krasne, gotovo božanske osobine, zar ne?

Rubrika Psihološki savjetnik | Comments Off on Roditelji nisu bogovi

Dajte im zraka

Treba mi prostor.  Za disanje, osobni razvitak. Za mir i odmor. Za sebe, vlastito istraživanje i slobodu… Mislim da znate o čemu je riječ. To je rečenica koju ste već izgovarali i čuli da je drugi govore. Jednom, možda se više toga i ne sjećate, vaše je dijete u dobi od dvije godine zatvorilo vrata svoje sobe i naredilo vam: Nemoj ići za mnom. Tada to počinje, s razvojem samosvijesti već u ranom djetinjstvu javlja se potreba da imamo trenutke samo za sebe i neke svoje stvari. U tom smislu koristimo riječ prostor, ne samo kao fizičku činjenicu, nego kao mjeru unutarnje izdvojenosti, razdvojenosti od drugih ljudi. Svatko treba osobni prostor, mjesto svoje privatnosti na kojem može biti bez maske i poze. Svatko ima neki prostor koji se može nazvati vlastitim. A ako ga nema, nešto mu se gadno dogodilo, drugi su ga porobili ili ga drže pod staklenim zvonom, svejedno. Čak i tada ljudi mogu imati unutarnje izvore snage i sebesvojnosti, svemu usprkos. Danas bih htjela progovoriti koju riječ s onim roditeljima koji vjeruju da je njihova misija da ostvare savršeno zajedništvo sa svojom djecom, da u svojoj obitelji budu uvijek povezani, roditeljima koji žele biti najbolji prijatelji svojoj djeci i ne ostavljaju im dovoljno prostora za privatnost. U sve se miješaju, žele znati o svemu što dijete radi i što mu se događa. To nije dobro, kao što nije dobro ni prepustiti djeci da se bave sama sobom. Ispada da je problem pronaći mjeru u roditeljskoj povezanosti s djecom i davanju prostora za slobodu i autonomiju. Činjenica koje se roditelji boje je jasna: kad djeci damo prostor i slobodu, ona (manje ili više) griješe. Kad mogu istraživati različita rješenja i donositi odluke sigurno će činiti pogreške, a mnogi roditelji vjeruju da su oni dužni sačuvati svoju djecu od pogrešaka. Dijelom to čine zbog svoje ljubavi (ne žele da djeca budu neuspješna) a dijelom zbog svog ugleda (ne žele da oni budu neuspješni). Eh, teško je to. Djeca moraju dobiti prostor za svoje greške u životu, sviđalo nam se to ili ne. Ako ne smiju griješiti onda žive nekakav posuđeni život, marionete su koje pokreću njihovi roditelji, a tada imaju dvije razvojne mogućosti: postat će buntovnici ili poslušnici. Ako se pobune protiv vas i ostatka svijeta pred njima je buran i teškim rizicima ispunjen životni put, a ako slomite djetetov duh imat ćete pasivno dresirano stvorenje koje vama ne pravi probleme, ali će kasnije vjerojatno imati ozbiljnih problema u duševnom zdravlju. Znate i sami da se djeca rođenjem počinju odvajati od svojih roditelja, treba im zaštita i povjerenje, ali im treba i zraka, treba im prostora, sloboda i pravo na pogreške. Roditelji se boje i brinu zbog pogrešnih odluka i poteza svoje djece, to je normalno. Griješiti je ljudski (otrcana i neizbježna fraza). I mi smo griješili dok smo odrastali. A zar više ne griješite?!

Rubrika Psihološki savjetnik | Tag | Comments Off on Dajte im zraka